Svrha ovog rada jest prikazati starenje i suočavanje sa smrću stanovništva vareškog kraja u suvremenom kontekstu. Društveno-političke promjene u Bosni i Hercegovini utjecale su i na promjene u ulozi obitelji, a one se vrlo snažno odražavaju na svakodnevicu starijih ljudi. Slaba infrastruktura, slabe mirovine, izoliranost i usamljenost samo su neke poteškoće koje oblikuju iskustvo njihovog starenja. Istraživanje je pokazalo da su potpuno privrženi tradicionalnim oblicima skrbi, tj. da očekuju od svojih potomaka da će se brinuti o njima kada to postane potrebno. No, većina njihovih potomaka živi izvan Vareša, što stvara jaz između njihovih želja i mogućnosti. Obzirom da je smrt završna faza procesa starenja i da ta činjenica utječe na poimanje vlastitog starenja, nastojala sam istražiti i njihova razmišljanja o smrti. Istraživanje je pokazalo da veći strah predstavljaju bolest, nemoć i gubitak neovisnosti, nego sama smrt. Smrt u njihovoj sredini još uvijek nije u potpunosti „istisnuta“ iz svakodnevnog života, no ipak se nazire polagano napuštanje „tradicionalnih“ obrazaca skrbi o starijima i pokojnicima kao i samog odnosa prema smrti.