| Sažetak | Ovim radom je po prvi put sustavno obrađen institucionalni razvoj zaštite pokretnih umjetničkih predmeta na prostoru Republike Hrvatske u razdoblju od 1850. do 1990. godine. U tom razdoblju prati se razvoj zaštite pokretnih spomenika od sporadičnog do planskog i na kraju sustavnog, dakle od časa kada oni postaju predmet interesa i vrjednovanja do kategorije pravne zaštite. U prvom redu ovaj rad se bavi pokretnom umjetničkom baštinom unutar procesa institucionalnog razvoja sustava zaštite, a odnosi se na pokretnu baštinu u crkvenim inventarima i privatnim zbirkama. U radu se analitički koriste arhivski povijesni izvori, dokumentacija službe zaštite te objavljeni i neobjavljeni radovi vezani uz zaštitu pokretne umjetničke baštine. Različiti povijesni i društveni procesi koji su utjecali na teritorijalnu podijeljenost pokazali su se ključnim u razumijevanju institucionalnog razvoja zaštite spomenika, posebno do 1945. godine. Premda su se na ovom području u obrađenom razdoblju od 150 godina izmijenila četiri državna uređenja, služba se kontinuirano razvijala u zadanim društveno-političkim uvjetima pa tako i njezina briga za pokretne umjetničke predmete. Na osnovi toga rad je podijeljen na četiri poglavlja: Začetak institucionalne zaštite pokretnih spomenika u Hrvatskoj od 1850. do 1918. godine, Institucionalna zaštita pokretne umjetničke baštine u Hrvatskoj od 1918. do 1941. godine, Razdoblje Drugoga svjetskog rata i Razvoj institucionalne zaštite pokretne baštine u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U prvom poglavlju obrazložena je geneza zaštite pokretnih umjetničkih predmeta u Hrvatskoj od 1850. do 1918. godine. Do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine organizacijski se razlikovala zaštita spomenika u kontinentalnoj Hrvatskoj i u Dalmaciji. Osnovna razlika bila je u političkoj nadležnosti. Hrvatska i Slavonija bile su pod ugarskom upravom, a Dalmacija pod austrijskom. Zaštita spomenika u Dalmaciji kontinuirano se razvija od 1850. godine pod upravom Središnjeg povjerenstva za proučavanje i održavanje povijesnih i umjetničkih spomenika iz Beča. Središnje povjerenstvo djelovalo je pomoću imenovanih konzervatora na temelju odredaba koje su vrijedile za austrijski dio Monarhije. Konservatorijalni ured u Splitu uz imenovane konzervatore vodio je korespondenciju između Beča i lokalnih imatelja spomenika. Započeo je evidenciju i inventarizaciju te su priznati bečki restauratori restaurirali velik broj pokretnih umjetničkih predmeta. Zaštita spomenika u kontinentalnoj Hrvatskoj razvijala se pod ugarskom upravom u smislu osnivanja društava koja su vodila brigu o poticanju svijesti o očuvanju kulturne baštine, pa tako i pokretne baštine. Zaštita pokretne umjetničke baštine od 1850. godine svedena je na prikupljanje građe Družtva za jugoslavensku povĕstnicu i starine za Narodni muzej. Zaštita u vidu sustavne evidencije i inventarizacije nije postojala. Postojale su samo inicijative Društva umjetnosti i Arheološkog muzeja u Zagrebu. Osnivanjem Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji 1910. godine počinje sustavnija zaštita pokretnih umjetničkih predmeta u kontinentalnoj Hrvatskoj. Iako pokretni spomenici nemaju prioritet u odnosu na nepokretne spomenike, u prvo vrijeme djelovanja Povjerenstva, do 1918. godine obrađen je i spašen velik broj pokretnih spomenika. U tom razdoblju uspostavljena je povremena suradnja između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije na rješavanju zajedničkih problema po pitanju pokretne umjetničke baštine kao i usvajanju teorijskih principa Bečke škole povijesti umjetnosti u metodologiji rada konzervatorskih ureda/zavoda i u donošenju zakonskih odredbi. Drugo poglavlje odnosi se na razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata i proglašenja Kraljevine SHS. U tom vremenu svoj rad nastavlja Pokrajinski konservatorijalni ured za Dalmaciju u Splitu i Zemaljsko povjerenstvo za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika koje mijenja ime u Konzervatorski ured u Zagrebu. Pokrajinski konservatorijalni ured za Dalmaciju s Bulićem i Karamanom nastavlja rad na zaštiti pokretnih umjetničkih predmeta usporedno razvijajući povijest umjetnosti. U Dubrovniku je tada osnovano Nadleštvo za spomenike koje preuzima dio brige za spomenike u Dalmaciji. Poseban doprinos zaštiti pokretnih umjetničkih predmeta tridesetih godina 20. stoljeća dao je Artur Schneider koji je u sklopu djelatnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti proveo evidenciju i fotografsko snimanje prvenstveno pokretnog inventara u Dalmaciji i u kontinentalnoj Hrvatskoj. U zakonskom smislu međuratno razdoblje vrlo je aktivno, prijedlozi o donošenju zakona bili su česti i vrlo različiti, a u prijedlozima su sudjelovali stručnjaci različitih profila iz svih područja tadašnje Kraljevine SHS. U tom vremenu služba zaštite i dalje je razjedinjena između sjevera i juga, a financijska sredstva za njeno djelovanje su smanjena ili ne postoje. Treće poglavlje obrađuje razdoblje Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine. Drugi svjetski rat donosi novu društveno-političku situaciju, u kojoj Konzervatorski zavod u Zagrebu dobiva središnju ulogu. Tijekom cijelog rata Konzervatorski zavod bavi se uspostavljanjem nove organizacije službe zaštite, zaštitom metalnih predmeta od rekvizicije, zabranom izvoženja umjetničkih predmeta i spašavanjem inventara iz crkava oštećenih u ratu, te razvijanjem zakonske regulative. U četvrtom poglavlju obrađeno je vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata kada se organizacija službe zaštite i zakonska regulativa na saveznom i republičkom nivou ubrzano razvija. Rad na zaštiti pokretne baštine u početku se svodi na zaštićivanje popisivanjem i smještajem u muzeje pomoću komisija te povratom predmeta otuđenih u vrijeme ratnih zbivanja. Nakon uspostavljanja zavoda u Zagrebu, Splitu i Rijeci počinje rad na evidenciji i inventarizaciji umjetničkih predmeta kao najvažniji oblik zaštite. Metodologija evidentiranja i dokumentiranja razvija se od popisa s osnovnim podatcima o predmetu, preko kartičnog pregleda za svaki pojedini predmet, do postupka registracije. Utvrđeni postupci bili su rezultat dugogodišnjeg rada konzervatora na savjetovanjima, kongresima i međuzavodskim sastancima. Institucionaliziranjem zaštite spomenika usustavilo se restauriranje umjetnina i osnivanje restauratorskih radionica, praćenje trgovine i rad na sprječavanju krađe umjetnina. Zakonska regulativa vezana uz zaštitu pokretnih umjetničkih predmeta od 1945. do 1990. bila je jasno definirana, uspostavljena, razrađena zakonom i pravilnicima, ali u praksi i dalje nedovoljno provedena. Rezultat ovoga rada je utvrđeni slijed razvoja institucionalne zaštite pokretne umjetničke baštine radom pojedinaca, razvojem metodoloških principa, izradom i donošenjem akata te utjecajima ostalih sudionika na institucionalni razvoj. |
| Sažetak (engleski) | With this work, for the first time, the institutional development of the protection of movable heritage on the territory of the Republic of Croatia was systematically elaborated in the period from 1850 until 1990. In this period the development of protection of movable heritage is monitored from sporadic to planed, and at the end systematic, therefore from the moment the heritage becomes a matter of interest and valuation to the category of legal protection. First of all, this paper deals with movable heritage within the process of institutional development of the protection system, and refers to movable heritage in church inventories and private collections. The work is analytically using archival historical sources, documentation of service protection, and also published and unpublished works related to the protection of movable heritage. Different historical and social processes that have affected territorial division proved to be crucial in understanding the institutional development of monument protection, especially until the 1945. Although in the processed period of 150 years, four different state systems existed in the territory what is today the Republic of Croatia, the service for the protection of monuments and the care for art objects had been continually developing within the given social-political circumstances. On the basis of above mentioned, the dissertation is divided into four chapters: the formation of the institutional protection of the movable heritage in Croatia from 1850 until 1918, institutional protection of the movable heritage in Croatia from 1918 until 1941, the period of the World War Two, the development of the institutional protection of the movable heritage in Croatia from 1945 until 1990. In the first chapter the commencement of the protection of the movable heritage in Croatia from 1850 until 1918 is explained. Until the end of Austro-Hungarian Monarchy in 1918, the protection of monuments in continental Croatia had differed organizationally from the protection of monuments in Dalmatia. The basic difference was in political jurisdiction. Croatia and Slavonia had been under Hungarian, whereas Dalmatia had been under Austrian rule. The protection of monuments in Dalmatia had been continually developing from 1850 under the supervision of Central Commission for Researching and Preserving of Historical and Artistic Monuments based in Vienna. The Central Commission functioned with the help of the officially appointed conservators on the basis of the regulations that were in force for the Austrian part of the Monarchy. The Conservation office in Split, with appointed conservators, led the correspondence between Vienna and local monument owners. The office started recording and inventorying, and the acknowledged Viennese restorers restored a large number of art objects. The protection of monuments in continental Croatia had been developing under Hungarian supervision via the establishment of the associations that had taken into their task awareness raising about the need for protecting the cultural heritage, among which also the movable heritage. The protection of cultural heritage since 1850 had been reduced to the work of the Society for Yugoslav History and Antiquities. The Society gathered data for the Folk Museum. At the time the protection of cultural heritage had not been conducted by systematic recording and inventorying. There were only initiatives of the Art Society and the Archeological Museum in Zagreb. With the establishment of the Land Office for the Preservation of Art and Historical Monuments in the Kingdoms of Croatia and Slavonia in 1910, a systematic protection of art objects in continental Croatia began. Although the protection of movable monuments at the time didn’t have the priority over immovable heritage, during the first period of the Office's work, until 1918; a large number of movable monuments had been analysed and saved. In this period, periodic cooperation between continental Croatia and Dalmatia had been established to address common problems in the field of movable heritage as well as adoption of theoretical principles of the Vienna School of Art History in methodology of work in conservation offices, and also in adoption of legal provisions. The second chapter encompasses the period after World War One, and the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Kingdom of SHS). In this period the Regional Conservation Office for Dalmatia in Split and Land Office for the Preservation of Art and Historical Monuments (changed the name into the Conservation Department in Zagreb) had continued its work. The Regional Conservation Office for Dalmatia with Frane Bulic and Ljubo Karaman had continued work on protection of art objects, and at the same time developing art history. In this period in Dubrovnik, the Supervising body for monuments was established which took some care for the protection of monuments in Dalmatia. Artur Schneider gave a special contribution to the protection of art objects in 1930s, and within the Yugoslav Academy of Science and Art`s activities carried out noting and photographic recording of primarily movable inventory in Dalmatia and in continental Croatia. In a legal sense, the period between the two World wars was very productive. The propositions about the passing of the legal acts were frequent and very diverse, and the proposers being the experts of different profiles from all the areas of the then Kingdom of SHS. At the time the protection service in Croatia was further divided between the North and the South, and the financial means for the protection service activities were reduced or almost entirely withheld. The third chapter deals with the period of the World War Two from 1941 until 1945. The World War Two brought about the new social-political situation within which the Conservation Department in Zagreb gained the central role. During the War, the Department dealt with establishment of a new organisation of protection service: the protection of metal objects from requisition, restraining the export of artworks, saving the inventories from churches damaged in the War; and amending the legal regulations. In the fourth chapter, the time after the World War Two is observed, the organization of the service for protection and the work on legislative regulations rapidly developed on the federal and republic level. The work on protection of movable heritage in the beginning of this period starts by listing and placing objects into museums with the assistance of the commissions, and by returning the objects looted during war times. When the offices in Zagreb, Split, and Rijeka were established, the work began on recording and inventorying of monuments as the most important form of protection. The methodology of recording and documenting had been developed from the list of basic information about the object, through the inventory card with relevant data for each item, to the registration process. Established procedures were the result of long term conservator work from consulting, conferences, and office meetings. Institutionalizing the monument protection, the restoration of cultural objects was established, as well as the start of restauration workshops, tracking of art trade, and work on preventing the theft of artwork. The legal regulations on protection of art objects from 1945 until 1990 was clearly defined, established, elaborated by law and regulations, but in practice still had not been implanted enough. The result of the dissertation is the tracing of the sequences in the development of institutional protection of movable heritage in the work of individuals, development of methodological principles, drafting and passing of regulations, and the influence of other participants on institutional development. |
