| Abstract | Vojni potencijal antičkog krajolika u dolini Trebižata predmet je interesa brojnih autora koji su kroz povijest istraživanja, svojim tekstovima ali i terenskim iskapanjima, prepoznali lokalitet Gračine kao središte zaleđa rimske kolonije Narone. Brojne praznine takvog zaključak, utemeljenog na antičkim izvorima, povijesnim prilikama, epigrafskim spomenicima ili skromnim objavama iskopane arhitekture, dijelom upotpunjuje ovaj rad „Rimsko nalazište na Gračinama kod Ljubuškog; Istraživanja 1977.-1980.“. Svojevrsna prekretnica je organizacija prvih arheoloških istraživanja na lokalitetu Gračine, pod vodstvom I. Bojanovskog. Na žalost, voditelj istraživanja nije iskoristio priliku za objavu cjelovitih rezultata, izdvojio je tek iskopanu arhitekturu i nekolicinu predmeta. To je naravno onemogućilo zaključak o ukupnoj slici dinamike, značenja ili razvoja kompleksa na Gračinama, a usporedno s tim, stvorene su i brojne pretpostavke ili konfrontacije mišljenja o karakteru i dataciji lokaliteta. U tom smislu, osnovni cilj ovog rada, bila je tipološko-komparativna obrada cjelokupnog pokretnog arheološkog materijala, primarno evidentiranog tijekom sustavnih arheoloških istraživanja, a sekundarno, materijala slučajno prikupljenog u ranijim periodima. Takav fundus s poznatim rezultatima njegova kronološkog, provenijencijskog i namjenskog određenja ima za cilj rekonstruirati potrebe stanovništva, dinamiku života, platežnu moć, potencijal lokalne proizvodnje ali i osnovne podatke o trgovačko-distribucijskoj mreži. Konačno, takvi rezultati uz poznate pozicije pronalaska materijala, omogućili su i kontekstualnu raspravu, odnosno barem parcijalno kreiranje stratigrafske situacije, razvojnih faza, ali i definiranja karaktera nalazišta odnosno njegove povijesno-prostorne uloge na teritoriju nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Ukupno je analizirano 3267 ulomaka, od čega su kataloški izdvojena 754 predmeta, razvrstana u osnovne skupine keramičkih, staklenih, numizmatičkih, metalnih ili koštanih nalaza. Dalje ih dijelimo na tipološkoj osnovi: kasno republikanska keramika (Tabla 1-4), terra sigilata (Tabla 5-32), keramika tankih stijenki (Tabla 33-46), obično stolno keramičko posuđe (Tabla 48-65), kuhinjsko posuđe (Tabla 66-107), skladišno-transportna keramika (Tabla 108- 117), keramičke svjetiljke (Tabla 118-122), opekarski proizvodi (Tabla 123-128), stakleni proizvodi (Tabla 129-141), numizmatički materijal (Tabla 142-161), metalni nalazi (Tabla 162- 185), koštani nalazi (Tabla 186-187). Na temelju dijagnostičkog materijala i njegove zastupljenosti, može se pretpostaviti kronološki okvir života lokaliteta, kojeg smještamo najranije u 1. pol. 1. st. pr. Kr. do konca 2. st. Stratigrafske jedinice je bitno teže definirati, prije svega zbog arbitrarnih otkopnih slojeva. U tom smislu je moguće pretpostaviti tek dvije razvojne faze, od čega stariju (1. st. pr. Kr.) evidentiramo od petog prema starijim iskopnim slojevima. Ovakav zaključak također ima iznimke, ponovno prouzrokovane pasivnim pristupom metodologije iskapanja. Pečati proizvodnih radionica ili majstora, a konačno i specifične forme ili njegovi ukrasi, svjedoče o aktivnoj trgovini sa italskim prostorom, a priori sjeverno italskim, a znatno rjeđe egejskim ili južno galskim radionicama. Manji postotak kuhinjskog materijala sa specifičnim ukrasima koji kolidiraju tradiciji prapovijesne lokalne produkcije šireg područja, možemo poistovjetiti nepoznatim lokalnim ili regionalnim radionicama. Većina materijala pripada skupini široko dostupnih proizvoda, dok se može izdvojiti i kategorija manjeg broja luksuznog posuđa, poput helenističke, Sarius, glazirane ili keramike tankih stijenki. Tome valja pridodati i iznimnu količinu prozorskog stakla, korištenog uglavnom za potrebe luksuznijeg kompleksa. Nedvojbeno vojni karakter nalazišta možemo promatrati kroz skupinu ofenzivnog i defenzivnog naoružanja. Najbrojniji su nalazi zaštitne (lorica segmentata, lorica hamata i mješovita lorica squamata i hamata; tipovi Corbridge i Newstead) i osobne (pojasni okov, pojasne kopče i vojne pregače) opreme, a rjeđe oružja (vrhovi i petice koplja, balisitčki projektili i korice od mača). Ovoj skupini odgovara i brojna konjska oprema (razvodnici, okov remena, privjesci, falere, zakovice i okovi sedla). Poseban osvrt se odnosi na niz različitih tumačenja iskopane arhitekture. Takve poteškoće u interpetaciji izazvane su zbog parcijalne objave rezultata istraživanja, ali i kasnijih intervencija na konzervaciji arhitekture. Zbog toga je bila potrebna sveobuhvatna revizija arhitekture, koja je uspješno provedena tek nakon inkluzije rezultata novih nedestruktivnihgeofizičkih istraživanja (2016.-2019. god.), novih arheoloških iskapanja (2017.-2018. god.) i obrade avionskih snimaka šireg područja lokaliteta Gračine iz perioda 1973. god. Konačno prepoznajemo ukupno pet objekata koji su omeđeni perimetralnim bedemom pravokutnog tlocrta sa zaobljenjem na uglovima (140 x 110m; S-J/I-Z). Objekte povezuje pravilna mreža unutrašnjih komunikacija (Sigurno potvrđene komunikacije su istočna Via sagularis, dvije komunikacije između baraka i zapovjedništva, te dio Via decumana i Via Quintana; pretpostavljene su Via principalis i Via praetoria) koje imaju izlaz orijentiran prema sve četiri strane svijeta. Središnji objekti, u starim istraživanjima poznati kao „objekt II i III“ su zapravo povezani a pripadaju zgradi pretorija na sjeveru, odnosno principija na jugu. Fizička povezanost pretorija sa zgradom principija, kao i forma koja tlocrtom podsjeća na ranije villa rusticae, odgovara periodu prije standardizacije koja donosi razdiobu glavnih upravnih zgrada. Takav plan možemo komparirati sa germanskim logorima Markbriet, Haltern i Neuss Camp C koje datiramo u augustovski period. Istočni „objekt IV“ identificiramo kao tip vojnih baraka Davison A koje završavaju pravokutnom zgradom centurijona. Barake imaju 11 redova sa po dva niza prostorija (arma i papilio), a identičan obrazac objekta prepoznajemo sa rezultata geofizike, smješten sa suprotne zapadne komunikacije. Zbog svog položaja istočno i usporedno sa zgradama zapovjedništva, analogiju možemo ponovno tražiti među planovima ranijih Augustovskih logora. Posljednja sjeverna zgrada „objekt I“, sa inkluzijom rezultata geofizike ima nešto cjelovitiji tlocrt, međutim njena namjena ostaje nepoznata. Konačno, pozicije perimetralnog bedema su poznate još sa starih istraživanja, dok njegovi ulazi nisu definirani. Ostatcima sjevernog ulaza nesumnjivo odgovaraju veliki i minuciozno obrađenih kameni blokova. Pitanje trenutka ili potrebe osnivanja lokaliteta Gračine temelji se na kompilaciji analize antičkih izvora, povijesnih prilika, arhitektonskog plana i pronađenog pokretnog arheološkog materijala. Ova pozicija ima ishodišnu ili barem stratešku ulogu i tok prirodne komunikacije u svim rimsko-delmatskim ratovima od polovice 2. st. pr. Kr. do kraja Batonova ustanka. Zbog toga možemo pretpostaviti da još u kasnorepublikanskom vremenu sami Naronitanci daju izgraditi kulu stražarnicu odnosno vojni punkt za osiguranje svog civilnog središta, neovisno o strategiji, interesu ili razvoju rimske vojske u širem smislu riječi. Prve velike vojne formacije na ovaj prostor dolaze pod zapovjedništvom Cezarova generala Vatinija 45. god. pr. Kr., a borave u vojnom logoru Narone ili kod Narone. Očigledno je da tolika vojska ne može uspješno funkcionirati unutar civilnog urbanog središta zbog čega valja pretpostaviti niz manjih pokretnih vojnih logora duž ratnog područja sa Delmatima. Kako svjedoče preliminarna istraživanja groblja Mrljanovac, predrimsko življe u Ljubuškom kraju nestaje ili gubi svoje tradicionalne vrijednosti polovicom 1. st. pr. Kr., što je još jedna od povoljnih pretpostavki za ubikaciju intenzivne prisutnosti rimske vojske. Unatoč tome, na lokalitetu Gračine do danas nije pronađen databilan materijal ili barem ne dovoljna količina, koja bi govorila o intenzivnoj aktivnosti u ovom vremenu. Građevinske tegule sa pečatom QCP PANSIANA, koje su se ranije koristile u svrhu povezivanja sa Vatinijevim logorom su ipak nešto mlađe, a odgovaraju konzulatu njegovih nasljednika Publija Servija Izaurika (41. god. pr. Kr.) ili Gaja Azinija Poliona (40. god. pr. Kr.), kada se na Gračinama možebitno grade čvrsti i trajni objekti. Takvi objekti su izgrađeni najkasnije za vrijeme Oktavijanovih pohoda, a status vojnog punkta u kasno republikanskom vremenu, unaprijeđen je stalnim vojnim logorom tijekom Augustove vladavine. Tako značajna transformacija se zbila po završetku Panonskog rata 11. god. pr. Kr., kada je Ilirik stavljen pod osobnu upravu Augusta ili najkasnije tijekom Batonova ustanka 6.- 9. god. O tom vremenu svjedoče brojni nadgrobni spomenici pronađeni na širem području Gračina, a komemorirani veteranima VII. i XV. Legije koji su u službi proveli čak do 33 godine života, odnosno jedan javni natpis XX. Legije pronađen u Vidu. Ti vojnici su mogli sudjelovati u održavanju hipotetskog Delmatskog limesa na liniji Burnum-Andetrium-Tilurium-Gračine koji bi služio za povremene intervencije prema Delmatskim plemenima. Upravo na temelju epigrafskih nalaza materijala s lokaliteta Gračine i kompilacijom vojnih nadgrobnih spomenika iz šireg područja Ljubuškog kraja, možemo predložiti sljedeću rekonstrukciju korisnika. U augustovsko vrijeme to su detašmani ili veteranske veksilacije legije XX., VII. i XV., dok su kasnije stacionirane auksilijarne postrojbe: Cohors I Lucensium equitata (augustovsko-tiberijevsko doba), Cohors I Bracaraugustanorum equitata (klaudijevsko-neronijansko doba), Cohors III Alpinorum equitata (iza 65. god. i kroz flavijevski period) i Cohors I Belgarum equitata (najkasnije od 97. god.). Tome valja pridružiti mogućnost veteranske veksilacije IIII. Legije Flavia Felix (period od 70. do 86. god.), ali i boravaka odjeljenja legio I i II Adiutrix (2. st.?) te legio VIII Augusta (nakon 86. god.). Spomenik koji komemorira po jednog vojnika legije I. i II. Adiutrix datira se u period upravljanja Marka Aurelija koji bi mogao obilježiti kraj funkcioniranja lokaliteta Gračine. Takav zaključak ima uporište i u glavnini pokretnog arheološkog materijala. Mlađe tragove antičkog življa valja očekivati istraživanjem pretpostavljene putne postaje Mansio Bigeste, ubicirane na lokalitetu Dračevice u Radišićima. |
| Abstract (english) | The military potential of the ancient landscape in the valley of Trebižat is the subject of interest of many authors who throughout the history of research, their texts and field excavations, recognized the site of Gračine as the center of the hinterland of the Roman colony of Narona. Numerous gaps in such a conclusion, based on ancient sources, historical circumstances, epigraphic monuments or modest publications of excavated architecture, are partly completed by this work “Roman site at Gračine near Ljubuški; Research 1977.-1980. " A kind of turning point was the organization of the first archaeological excavations at the Gračina site, under the leadership of I. Bojanovski. Unfortunately, the head of the research did not use the opportunity to publish the complete results, he singled out the newly excavated architecture and a few objects. This, of course, prevented the conclusion about the overall picture of the dynamics, significance or development of the complex in Gračine, and in parallel, numerous assumptions or confrontations of opinions about the character and dating of the site were created. In this sense, the main goal of this paper was the typological-comparative processing of the entire movable archaeological material, primarily recorded during systematic archaeological research, and secondarily, material accidentally collected in earlier periods. Such a fund with known results of its chronological, provenance and purposeful purpose aims to reconstruct the needs of the population, life dynamics, purchasing power, potential of local production, but also basic data on the trade and distribution network. Finally, such results, in addition to the well-known positions of material discovery, enabled contextual discussion, ie at least partial creation of the stratigraphic situation, development phases, but also defining the character of the site and its historical-spatial role in the former Roman province of Dalmatia. A total of 3267 fragments were analyzed, of which 754 items were cataloged, classified into basic groups of ceramic, glass, numismatic, metal or bone finds. They are further divided on a typological basis: late republican pottery (Table 1-4), terra sigilata (Table 5-32), thinwalled pottery (Table 33-46), ordinary table ceramic dishes (Table 48-65), kitchen utensils Table 66-107), storage and transport ceramics (Table 108-117), ceramic lamps (Table 118- 122), brick products (Table 123-128), glass products (Table 129-141), numismatic material (Table 142-161), metal finds (Table 162-185), bone finds (Table 186-187). Based on the diagnostic material and its representation, it is possible to assume a chronological framework of the life of the site, which we place at the earliest in the 1st half. of 1st century BC by the end of the 2nd century. Stratigraphic units were much more difficult to define, primarily due to arbitrary excavation layers. In this sense, it is possible to assume only two developmental phases, of which the older (1st century BC) is recorded from the fifth to the older excavation layers. This conclusion also has exceptions, again caused by the passive approach of the excavation methodology. The stamps of production workshops or masters, and finally the specific forms or its decorations, testify to the active trade with the Italian space, a priori northern Italian, and much less often Aegean or southern Gallic workshops. A smaller percentage of kitchen material with specific decorations that collide with the traditions of prehistoric local production of the wider area, can be identified with unknown local or regional workshops. Most of the materials belong to the group of widely available products, while the category of a smaller number of luxury dishes, such as Hellenistic, Sarius, glazed or thin-walled ceramics, can also be singled out. To this should be added an exceptional amount of window glass, used mainly for the needs of a more luxurious complex. Undoubtedly, the military character of the site can be observed through a group of offensive and defensive weapons. The most numerous finds are protective (lorica segmentata, lorica hamata and mixed lorica squamata and hamata; Corbridge and Newstead types) and personal (belt fittings, belt buckles and military aprons) equipment, and less often weapons (spearheads and heels, ballistic missiles and sword scabbards). Numerous horse equipment (distributors, belt fittings, pendants, phaleras, rivets and saddle fittings) also correspond to this group. A special review refers to a number of different interpretations of the excavated architecture. Such difficulties in interpretation were caused due to the partial publication of the research results, but also later interventions on the conservation of architecture. Therefore, a comprehensive revision of the architecture was needed, which was successfully carried out only after the inclusion of the results of new non-destructive geophysical research (2016.-2019.), new archaeological excavations (2017.-2018.) and processing of aerial photographs of the wider area of the Gračine site from the period of 1973. Finally, we recognize a total of five buildings bounded by a perimeter wall of rectangular layout with rounding at the corners (140x110m; N-S/E-W). The facilities are connected by a proper network of internal communications (Securely confirmed communications are the eastern Via sagularis, two communications between the barracks and the command, and part of Via decumana and Via Quintana; presumably Via principalis and Via praetoria) which have an exit oriented to all four corners of the world. The central buildings, known in the old research as "buildings II and III", are actually connected and belong to the praetorian building in the north, or the principia in the south. The physical connection of the praetorium with the building of the principia, as well as the form reminiscent in plan of the earlier villa rusticae, corresponds to the period before standardization which brings about the division of the main administrative buildings. We can compare such a plan with the German camps Markbriet, Haltern and Neuss Camp C, which we date to the August period. We identify the eastern "object IV" as a type of Davison A military barracks that end in a rectangular centurion building. The barracks have 11 rows with two rows of rooms (arma and papilio), and we recognize the identical pattern of the building from the results of geophysics, located from the opposite western communication. Because of its position to the east and parallel to the command buildings, we can again look for an analogy among the plans of the earlier August camps. The last northern building "object I", with the inclusion of the results of geophysics has a somewhat more complete floor plan, but its purpose remains unknown. Finally, the positions of the perimeter wall have been known since ancient research, while its entrances have not been defined. The remains of the northern entrance undoubtedly correspond to large and meticulously worked stone blocks. The question of the moment or the need to establish the Gračine site is based on a compilation of an analysis of ancient sources, historical circumstances, an architectural plan and found movable archaeological material. This position has the initial or at least strategic role and course of natural communication in all Roman-Dalmatian wars since the middle of the 2nd century BC. Kr. until the end of Baton's uprising. Therefore, we can assume that even in late republican times, the Naronitans themselves had a watchtower or military post built to secure their civilian center, regardless of the strategy, interest or development of the Roman army in the broadest sense of the word. The first large military formations came to this area under the command of Caesar's General Vatinius in 45. BC., and reside in the Narona military camp or near Narona. It is obvious that such an army cannot function successfully within the civilian urban center, which is why it is necessary to assume a number of smaller mobile military camps along the war zone with the Delmatians. According to preliminary research on the Mrljanovac cemetery, the pre-Roman population in the Ljubuški region disappeared or lost its traditional values in the middle of the 1st century BC., which is another favorable premise for the location of the intensive presence of the Roman army. Despite that, no datable material has been found at the Gračine site to date, or at least not enough, which would indicate intensive activity at this time. The building tegulas with the QCP PANSIANA stamp, which were previously used for the purpose of connecting with Vatinius camp, are still somewhat younger, and correspond to the consulate of his successors Publius Servius Isauricus (41 BC) or Gaius Asinius Pollio 40 BC), when solid and permanent buildings are possibly built on Gračine. Such facilities were built at the latest during Octavian's campaigns, and the status of a military checkpoint in late Republican times was enhanced by a permanent military camp during Augustus' reign. Such a significant transformation took place after the end of the Pannonian War in the 11th year. BC, when Illyricum was placed under the personal administration of Augustus or at the latest during Baton's uprising of 6.-9. year. Numerous tombstones found in the wider area of Gračine, and commemorated by veterans VII. and XV. Legions who spent up to 33 years of their service, ie one public inscription of the 20th Legion found in Vid. These soldiers were able to take part in the maintenance of a hypothetical Delmatian limes on the Burnum-Andetrium-TiluriumGračine line which would serve for occasional interventions towards the Delmatian tribes. Precisely on the basis of epigraphic findings of material from the Gračine site and a compilation of military tombstones from the wider area of the Ljubuški region, we can propose the following reconstruction of the users. In August time, these are detachments or veteran vexillations of the legion XX., VII. and XV., while later stationed auxiliary units: Cohors I Lucensium equitata (August-Tiberian period), Cohors I Bracaraugustanorum equitata (Claudian-Neronian period), Cohors III Alpinorum equitata (after 65. and through the Flavian period) and Cohors I Belgarum equitata (from 97. at the latest). To this should be added the possibility of veteran vexillation IIII. Legions of Flavia Felix (period from 70. to 86-), but also stays of the legions I and II Adiutrix (2nd century?) and legions of August VIII (after 86.). A monument commemorating one soldier of Legion I and II Adiutrix dates back to the reign of Marcus Aurelius, which could mark the end of the functioning of the Gračine site. Such a conclusion is also based on the majority of movable archaeological material. Younger traces of the ancient population should be expected by researching the presumed Mansio Bigeste road station, located at the Dračevica site in Radišići. |
