| Sažetak | Hodočašće iz Sali na Dugom otoku u uvalu Piškera na kornatskom otoku Jadra maritimna je ritualna praksa lokalnog karaktera, ukorijenjena u povijesne i ekonomske odnose zajednice s prostorom Kornatskog arhipelaga. U svom suvremenom obliku, ono se temelji na fragmentima ribarske prošlosti, osobito na nekadašnjem ribarskom naselju Piškera, čime se uspostavlja veza između prošlih i sadašnjih oblika korištenja i percepcije prostora. Ribarska povijest Sali neodvojiva je od Kornata, a niz političkih, ekonomskih i društvenih promjena kroz povijest oblikovao je teritorijalne i upravne odnose koji su neposredno utjecali na ovu otočnu zajednicu. Redefinirana ekonomska i gospodarska uloga Kornata, zajedno sa suvremenim kontekstom Dugog otoka, otvara prostor za promišljanje pripadnosti koja nadilazi isključivo prostorne okvire te se isprepliće s društvenim, ekonomskim, političkim i ekološkim dimenzijama. Sagledavajući hodočašće kroz teorijski okvir Johna Eadea i Michaela Sallnowa (1991.), koji naglašavaju da hodočasničke prakse nisu izdvojene iz svakodnevnog života već su oblikovane nizom interesa koji su u njih ugrađeni (1991: 15), polazim od pretpostavke kako hodočašće na Piškeru za lokalnu zajednicu generira kulturni, socijalni i simbolički kapital, ponajviše u odnosu prema imovinsko pravnoj situaciji unutar Kornatskog arhipelaga. Postavljajući pitanje kako se povijesne okolnosti, zajedno s recentnim političkim i ekološkim promjenama, međusobno isprepliću u oblikovanju razumijevanja prostora, ovo istraživanje analizira izvedbene aspekte hodočašća kao praksu kroz koju zajednica konstruira percepcije pripadnosti i prostorne identitifikacije. Oslanjajući se na fenomenološki i ekohistorijski pristup, hodočašće promatram kao dinamičan proces u kojem se utjelovljeno iskustvo sudionika oblikuje kroz interakciju s okolišem. Pri tom, prostor nije statična pozadina već aktivni sudionik u konstituiranju kulturnih značenja i pripadnosti zajednice. Kako bi se analizirala dinamika odnosa između zajednice, prostora i kulturnih praksi, istraživanje je provedeno metodološkim pristupom koji kombinira klasične etnografske tehnike, uključujući promatranje sa sudjelovanjem i polustrukturirane intervjue, s metodama mapiranja, pratnje (go-along) ili suhodanja (Kusenbach, 2003) i arhipelaške etnografije (Mahajan, 2021). 144 Pružajući dublji uvid u načine na koje zajednica kroz kolektivne ritualne aktivnosti reafirmira svoje povijesno pravo na prostor te kako religijske prakse reflektiraju šire društvene, političke i ekonomske procese, znanstveni doprinos ovog rada očituje se u povezivanju izvedbenih aspekata hodočašća s procesima pripadnosti. Uz doprinos antropološkim studijama hodočašća, istraživanje također obogaćuje rasprave o konceptima maritimnosti, otočnosti i prostorne dinamike otočnih zajednica u kontekstu otočnih studija. Osim toga, rad donosi prvi cjelovitiji zapis hodočašća Kraljici ribara. |
| Sažetak (engleski) | The pilgrimage from Sali on Dugi Otok to the cove of Piškera on the Kornati island of Jadra is a maritime ritual practice of local significance, deeply embedded in the historical and economic relationship between the community and the Kornati archipelago. In its contemporary form, it is grounded in fragments of the region’s fishing past, particularly the former fishing settlement of Piškera, thereby establishing a link between past and present spatial practices and perceptions. The fishing heritage of Sali is inseparable from the Kornati archipelago, and a series of political, economic, and social transformations over time have shaped territorial and administrative relations that have had a direct and significant impact on this island community. The redefined economic and commercial role of the Kornati, alongside the contemporary context of Dugi Otok, provides an opportunity to reflect on a sense of belonging that extends beyond mere spatial attachment and intersects with social, economic, political, and ecological dimensions. Drawing on the theoretical framework of John Eade and Michael Sallnow (1991), who argue that pilgrimage practices are not isolated from everyday life but are instead shaped by multiple interests embedded within them (1991: 15), I propose that the Piškera pilgrimage generates cultural, social, and symbolic capital for the local community, particularly in relation to property rights within the Kornati archipelago. By examining how historical circumstances, in conjunction with contemporary political and ecological changes, intertwine to shape understandings of space, this research explores how the ritual aspects of pilgrimage contribute to the formation of communal belonging and spatial identity. Adopting a phenomenological and eco-historical approach, I conceptualise pilgrimage as a dynamic process in which participants’ embodied experiences are shaped through interactions with their environment. In this context, space is not perceived as a static backdrop but as an active agent in the construction of cultural meanings and communal identity. To analyse the dynamics between community, space, and cultural practices, this study employs a methodological approach that combines classical ethnographic techniques—including participant observation and semi-structured interviews—with mapping, go-along method (Kusenbach, 2003), and archipelagic ethnography (Mahajan, 2021). 146 By offering deeper insights into how the community reaffirms its historical claims to space through collective ritual activities and how religious practices reflect broader socio-political and economic processes, the academic contribution of this study lies in its linkage of the performative aspects of pilgrimage with processes of belonging. In addition to contributing to anthropological studies of pilgrimage, this research also enhances discussions on the concepts of maritime belonging, islandness, and the spatial dynamics of island communities within the framework of island studies. Furthermore, it provides the first comprehensive ethnographic account of the pilgrimage to the Queen of Fishermen. |
