| Sažetak | Pojavnost hrvatske usmene književnosti tumači se od davnina. Javljanjem pojedinca, koji odluči prenijeti određeni sadržaj nekom drugom govorniku, odnosno slušatelju, javlja se i usmena književnost. Usko povezana usmenoj književnosti jest pisana književnost. Ostavljajući trag na papiru ili nekom drugom materijalu stvarala se upravo takva književnost. Koliko god su povezane jedna s drugom, toliko su i kontrasne. Povjesničari književnosti koji su se istakli proučavanjem usmene i pisane književnosti su Mihovil Kombol, Slobodan Prosperov Novak, Branko Vodnik, Antun Barac, Marin Franičević, Miroslav Šicel, Milorad Medini, ali i brojni drugi. Ljetopis popa Dukljanina smatra se najstarijim sačuvanim povijesnim dokumentom u Hrvatskoj, ali i u Srbiji. Najstariji zapisani hrvatski distih je O Jelo, vita Jelo,// na hod' sama na vodu. Najstariji, do sada, zapaženi tekst o dualističkom stvaranju životinja jest Priča iz Petrisova zbornika. Od nje je jedino starija starofrancuska priča iz Romana o Renartu iz oko 1200. godine. Nakon razdoblja srednjovjekovlja koje obiluje podatcima usmenoknjiževnog izričaja slijedi renesansno razdoblje koje nudi niz književnika i njihovih djela u kojima su svjesno implementirani motivi i elementi usmene književnosti kao sastavni dijelovi pisanog književnog teksta. Pojavnost usmenoknjiževne tradicije kroz 18. stoljeće još uvijek se smatra nedovoljno istraženom i nepoznatom za današnjicu. Sigurnim se vodi jedino podatak o velikom i učestalom korištenju usmene književnosti u cijeloj Hrvatskoj kroz to razdoblje, posebice u obliku epskih junačkih i povijesnih pjesama. Pojam novije hrvatske književnosti obuhvaća period predilirskog razdoblja, cijeli period samog ilirskog pokreta, kao i period nakon njega, pa sve do danas. Uoči samog ilirskog pokreta, hrvatska usmena književnost dostiže svoj vrhunac stvaralaštva. Hrvatska usmena književnost nije zaobišla ni staze suvremene hrvatske književnosti počevši od romantizma, preko moderne do suvremenosti. Razlog tomu je činjenica da suvremeni autori često posežu za usmenoknjiževnim elementima, želeći time dodatno obogatiti svoje stvaralaštvo. Pojedini autori, kao što su Ivana Brlić- Mažuranić, Vladimir Nazor i Dinko Šimunović potvrđuju nam te tvrdnje. |
| Sažetak (engleski) | The emergence of Croatian oral literature has been interpreted since ancient times. Oral literature also occurs when an individual, who decides to convey a certain content to another speaker or listener, appears. Closely related to oral literature is written literature. By leaving a mark on paper or some other material, exactly such literature was created. As much as they are related to each other, they are also contrasting. Literary historians who distinguished themselves by studying oral and written literature are Mihovil Kombol, Slobodan Prosperov Novak, Branko Vodnik, Antun Barac, Marin Franičević, Miroslav Šicel, Milorad Medini and many others. The Chronicle of Pope Dukljanin is considered the oldest preserved historical document in Croatia, but also in Serbia. The oldest recorded Croatian couplet is O Jelo, vita Jelo//na hod' sama na vodu. The oldest, so far, noted text on the dualistic creation of animals is the Story from Petris' collection. Only the Old French story from Romano about Renart from around 1200 is older than it. The period of the Middle Ages, which is rich in data on oral literary expression, is followed by the Renaissance period, which offers a series of writers and their acts in which motives and elements of oral literature are consciously implemented as integral parts of the written literary text. The emergence of the oral literary tradition throughout the 18th century is still considered insufficiently researched and unknown till today. The only reliable information is the large and frequent use of oral literature throughout Croatia during that period, especially in the form of epic, heroic and historical poems. The term recent Croatian literature includes the period of the preillyric period, the entire period of the Illyriam movement itself, as well as the period after it, up to the present day. On the eve of the Illyrian movement itself, Croatian oral literature reaches its creative peak. Croatian oral literature has not bypassed the paths of contemporary Croatian literature, starting from romanticism, through modernity to contemporary times. The reason for this is the fact that contemporary authors often reach for oral literary elements, wanting to further enrich their creativity. Some authors, such as Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor and Dinko Šimunović confirm these claims. |
