Ova doktorska disertacija bavi se proučavanjem fenomena klauna u suvremenom društvu iz perspektive teorije izvedbe. Oslanjajući se na Richarda Schecnhera i njegov pristup izvedbi, pojavu klauna i proces klauniranja analizira se iz povijesne perspektive, perspektive raznih teorija smijeha, a zatim se pristupa etnografskom, odnosno autoetnografskom istraživanju koje autorica provodi iz perspektive jedne od osnivačica Triko Cirkus Teatra i Klaunske platforme, projekta koji je pokrenut 2014. godine unutar te organizacije. Autorica sudjeluje kao polaznica i/ili asistentica u brojnim majstorskim radionicama kazališnog klauna pod vodstvom imanentnih suvremenih pedagoga klaunerija, te aktivnih izvođača u domeni klaunske umjetnosti. Iz tih susreta i literature koja nastaje u zadnjih pedesetak godina, autorica iznosi osnovne odrednice stila klaunskog kazališta koji nastaje negdje polovicom 20. stoljeća kada se klauna prestaje gledati isključivo kao cirkusku figuru. Pridjev kazališni nastaje upravo kako bi se odvojio od cirkuskog, ali u radu se prikazuju razlike između klauna i klasičnog dramskog glumca, odnosno klauniranja i glume Kao fokus autoetnografskog istraživanja detaljno se opisuje majstorska radionica klaunerije pod vodstvom Lee Delong u kojoj je autorica asistirala voditeljici. Kroz detaljan opis svakog dana radionice, autorica pokušava iz praktičnog primjera pokazati na koji se način klauneriji pristupa u suvremenoj klaunskoj praksi, te što je navodi da odvaja pojam klaunirati od pojma glumiti. Razmišljanja o suvremenoj klaunskoj praksi u svijetu i u nas, te klauniranje u i izvan konteksta isključivo cirkusa i kazališta, odnosno klauniranje u svakodnevnom životu tema su dvaju razgovora na kraju rada u kojima autorica razgovara s dvoma svjetski priznatih klaunskih pedagoga Lee Delong i Davidom Shinerom.