Ovaj rad bavi se analizom dvanaest pjesama Sylvije Plath nastalih tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Glavni cilj ovog rada je istražiti način na koji je smrt prikazana u njezinim pjesmama te značenje koje ima za njezin opus. Nadalje, njegova svrha je pokazati u kojoj mjeri njezine pjesme zadovoljavaju zahtjeve tadašnjih književnih kritičara, posebice A. Alvareza koji u svojoj kritici engleske poezije zahtjeva od pjesnika da se posvete vlastitom iskustvu i prikažu sile dezintegracije u svakodnevnom društvu i u njima samima, a to su horori dvaju svjetskih ratova i koncentracijskih logora. U odabranim pjesmama je vidljivo kako smrt čini sastavni dio poezije Sylvije Plath, od ranijih djela u kojima njeni lirski subjekti u susretu sa prirodnim krajolikom pronalaze smrt, preko onih u kojima glavnu inspiraciju predstavljaju morbidni elementi poput seciranih trupla pa sve do pjesama u kojima lirski subjekt poima transcendentnu moć umjetnosti i njenu besmrtnost. Također, vidljivo je kako smrt oca u njezinim pjesmama predstavlja psihološki gubitak kojeg je jedino moguće preboliti putem vlastite smrti s ciljem ponovnog ujedinjena s mrtvim ocem. Naposljetku nailazimo na pjesme u kojima njezino lirsko „ja” preuzima ulogu žrtve holokausta time izjednačavajući vlastitu patnju s prikazom mučenja i genocida u koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata.