Rad polazi od Bourdieuovog koncepta kulturnog kapitala kao najvažnije odrednice obrazovnih nejednakosti. U modernom bi se društvu obrazovne šanse morale temeljiti na meritokratskim mjerilima, no to često nije slučaj budući da brojni čimbenici poput spola, rase ili kulture određuju obrazovni uspjeh pojedinca. Teorija kulturne reprodukcije ističe kako je obrazovni sustav naklonjen dominantnoj kulturi visokih klasa te da stvara nejednakosti dajući prednost upravo kulturnim resursima te klase. Time se u nepovoljan položaj stavljaju podređene klase koje nemaju potreban kulturni kapital koji im daje mogućnost jednakog sudjelovanja u akademskom natjecanju. Pripadnici takvih klasa nisu imali mogućnost tijekom svoje socijalizacije usvojiti poseban sociolingvistički kod, znanja iz opće kulture ili pak generalne informacije glede funkcioniranja obrazovnog sustava. Njihova jedina prilika da se susretnu s kulturom visokih klasa je odlazak u školu gdje nailaze na kolege vršnjake koji su u prednosti budući da su, za razliku od njih, već usvojili kulturu koja se zahtijeva u obrazovnom kontekstu. U radu je dan poseban osvrt na hrvatsko društvo i nejednake šanse koje vladaju u obrazovanju, a kojima je uzrok međugeneracijski prijenos kulturnog kapitala s roditelja na djecu.