Prateći brze tehnološke promjene knjižnice mijenjaju način svog djelovanja i poslovanja. Knjižnice počinju digitalizirati građu iz vlastitih zbirki kako bi potaknule interes te omogućile širok pristup informacijama svim korisnicima, neovisno o vremenu i prostoru. Digitalizacija, kao postupak pretvorbe analognog sadržaja u njegovu digitalnu presliku, mijenja oblik, ali ne i sadržaj. U ovom se radu posebnu važnost pridodaje narodnim knjižnicama, kulturnim i informacijskim središtima svake zajednice. U teorijskom dijelu htjelo se otkriti više o povijesti digitalizacijskih procesa, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, ali i o samim digitalizacijskim procesima, njihovim prednostima, nedostacima, masovnoj digitalizaciji, autorskim pravima te smjernicama nastalim učenjem na greškama digitalizacijskih pionira. Za prikupljanje podataka provedenog istraživanja koristilo se upitnikom. Uzorak istraživanja čini 49 narodnih knjižnica, od kojih je 31 narodna knjižnica provodila postupak digitalizacije. Upitnikom se htjelo istražiti koliko narodnih knjižnica u Republici Hrvatskoj digitalizira građu, koju vrstu digitalne građe posjeduju, kako se financiraju, po kojim je kriterijima građa birana za digitalizaciju te tko sve može pristupiti njihovoj digitalnoj građi i drugo. Istraživanjem se ustanovilo da hrvatske narodne knjižnice najčešće digitaliziraju građu zavičajne vrijednosti. Gotovo sva digitalizirana građa javno je dostupna te joj se ne naplaćuje pristup, a projekti digitalizacije najčešće se financiraju vlastitim, gradskim i državnim sredstvima.