| Sažetak | Diplomski rad govori o poznatom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. On je ostao zapamćen kao veliki karitativni radnik koji je čitav život posvetio skrbi za nemoćne, slabe i prognane. Rođen je u Brezariću 8. svibnja 1898., za vrijeme vladavine bana Dragutina Khuena-Hedervaryja. Njegovo odrastanje, mladost i život obilježili su važni politički događaji poput: osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), lipanjskog atentata (1928.), šestosiječanjske diktature (1929.), sloma Jugoslavije (1941.), nastanka NDH (1941.) i njezina konačnog sloma (1945.). Studij filozofije i teologije pohađao je u Rimu te je u listopadu 1930. u tom istom gradu zaređen za svećenika. Papa Pio XI. proglasio ga je nadbiskupom koadjutorom 29. svibnja 1934. godine te je tako postao najmlađi biskup na svijetu s trideset i šest godina života. Nakon smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera, 7. prosinca 1937., Stepinac postaje rezidencijalni nadbiskup zagrebački. Iste godine njegovim nastojanjem dolazi do osnivanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Njegovo se djelovanje uglavnom ocjenjuje na temelju njegovih postupaka i stavova u teškim i složenim okolnostima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Osuđivao je sve okrutne i nečovječne postupke neovisno o tome s koje strane su dolazili. U svom se humanitarnom radu zagrebački nadbiskup zalagao za otvaranje dječjih domova i pučkih kuhinja, darivao je velike količine novca za koloniziranu djecu, zbrinjavao je brojne izbjeglice kao i ratnu siročad. Nadbiskup Stepinac štitio je srpski narod, Židove, katolike, Rome, slovenske svećenike i mnogobrojnu poljsku djece kojoj je bila potrebna karitativna skrb. Također se zauzimao i za hrvatske građane u talijanskim logorima. Stepinca je poslije rata nova komunistička vlast nazvala ratnim zločincem zbog navodne suradnje s okupatorom pa je stoga na montiranom političkom procesu 1946. osuđen na šesnaest godina zatvora. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi (1946. – 1951.) i u Krašiću od 1951. do svoje smrti 1960. godine. |
| Sažetak (engleski) | The thesis is about the well-known Archbishop of Zagreb, Alojzije Stepinac. He is remembered as a great humanitarian worker who devoted his entire life to caring for the weak, helpless, and displaced. He was born in Brezarić on May 8, 1898., during the reign of Dragutin Khuen-Hedervary. His upbringing, youth and life were marked by important political events such as: the establishment of the Kingdom of Serbs,Croats and Slovenes (1918.), the assassination in June (1928.), the dictatorship of Aleksandar Karađorđević (1929.), the breakup of Yugoslavia (1941.), the creation of the Independent State of Croatia (1941.) and its final collapse (1945.). He completed his studies in philosophy and theology in Rome, where he was ordained a priest in October 1930. Pope Pius XI appointed him coadjutor archbishop on May 29, 1934, making him the youngest bishop in the world at the age of 36. After the death of Archbishop Dr. Antun Bauer on December 7, 1937, Stepinac became the residential archbishop of Zagreb. In the same year, he founded the Caritas of the Zagreb Archdiocese. Stepinac's humanitarian work was particularly significant during World War II, during which he strongly condemned all cruel and inhumane actions, regardless of which side they came from. In his humanitarian work, the Archbishop of Zagreb advocated for the opening of children's homes and soup kitchens, took care of numerous refugees and war orphans, protected the Serbian people, Jews, Catholics, Roma, Slovenian priests, and numerous Polish children who needed charitable care. He also advocated for Croatian citizens in Italian concentration camps. After the war, the new communist authorities called Stepinac a war criminal for alleged collaboration with the occupiers, and he was sentenced to 16 years in prison in a politically motivated trial in 1946. He served his sentence in Lepoglava (1946- 1951) and in Krašić from 1951 until his death in 1960. |
