Tumor debelog crijeva razlikuje se na maligne odnosno zloćudne i benigne odnosno dobroćudne karcinome. Klasifikacija koja se najčešće koristi prikazuje stupanj proširenja karcinoma debelog crijeva je po Dukesu i po TNM klasifikaciji. Rano otkrivanje tumora debelog crijeva se temelji na činjenici da su rezultati liječenja uspješniji što je bolest ranije otkrije. Probir se odnosi na testiranje osoba bez simptoma kako bi došlo do otkrivanja bolesti u samom početku. Liječenje tumora debelog crijeva je multidiciplinarno, odnosno velik broj bolesnika prima ne samo jedan oblik liječenja već dva ili tri. Najčešći tijek terapije se prvo odnosi na kirurško liječenje, zatim još i kemoterapija i/ili zračenje. Poslijeoperacijska zdravstvena njega bolesnika sa zahvatom na debelom crijevu prvenstveno je usmjerena na tjelesne simptome koji se trebaju ukloniti a koji uključuju mučninu, povraćanje, bolnost; sprječavanje i uočavanje poslijeoperacijskih komplikacija koje uključuju tromboemboliju, krvarenje, upalu pluća; sprječavanje upale i edukacija pacijenta. Neki od bolesnika nakon operacije dobiju kolostomu koja nastaje kirurškom metodom gdje se radi novi izlaz za stolicu na način koji uključuje izvođenje zdravog debelog crijeva na površinu trbušne šupljine gdje se mora učvrstiti šavovima. Ovim načinom se zaobiđe anus a probavni čvor nastavlja normalno funkcionirati. Kod određenog broja bolesnika, izlječenje nije moguće te je potrebna palijativna skrb. Palijativna skrb je pristup koji služi za poboljšanje kvalitete života pacijenta i njegove obitelji koji su suočavaju s poteškoćama nastalim bolešću koja ugrožava život. Palijativni pristup služi sprječavaju i ublažavaju patnji tako što se one u ranoj fazi identificiraju te besprijekorno prosude a uključuje liječenje boli i ostalih simptoma. Opća palijativna skrb je skrb koju čine profesionalci u zdravstvu, psihologiji, socijalni radnici i svećenici te volonterske skupine i udruge koji nemaju palijativna skrb kao primarni posao već po potrebi sudjeluju i u skrbi za palijativne bolesnike. Osobe koje pružaju palijativnu skrb imaju primarna znanja znanja iz palijativne skrbi koja im omogućuje prepoznavanje i rješavanje nekompliciranih simptoma. Pokretni tim palijetivne skrbi pruža specijalističku palijativnu skrb pacijentima u njihovim domima pri čemu daju podršku obitelji pacijenta koji vode brigu o njemu. Medicinska sestra treba primjenjivati sastavnice koje su ključne u palijativnoj njezi prema bolesniku i njegovim bližnjima, osigurati osjećaj ugodnosti unatoč svojoj bolesti, osigurati da ga ne boli, omogućiti ispomoć i dati podršku zajednici u kojoj živi, osigurati da bolesnikove psihološke, socijalne i duhovne potrebe budu udovoljene. Također treba pomoći ukućanima koji imaju vlastite probleme i potrebe koje se odnose na skrb i žalovanje kada je riječ o kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim ciljevima skrbi povezanih s bolesnikom, dati odgovor na probleme povezane s kliničko etičkim dilemama u palijativnoj skrbi, sudjelovati u provođenju koordinacije cjelovite skrbi i interdisciplinarnom timskom radu u svim okvirima pružanja palijativne skrbi, izgrađivati međuljudske odnose i govorne vještine jer su one bitne u palijativnoj skrbi te izgrađivati svijest o sebi i trajno se usavršavati u profesiji. Prisutan je interdisciplinarni tim te u timu mogu sudjelovati profesionalci u različitim strukama kao što su medicinske sestre i tehničari, fizioterapeuti, liječnici te svećenici. Svi jednako sudjeluju u radu te odgovornosti u okvirima svog zanimanja i kompentencija. Bitno je naglasiti da je jedna od najsloženijih poslova sestrinske struke upravo zdravstvena skrb palijativnih bolesnika zbog raznih sestrinskih dijagnoza i prilagobi u situacijama.