Jedan od zadataka učitelja u odgojno – obrazovnom radu je redovito praćenje i ocjenjivanje učenika na nastavi. Postoji puno načina i vrsta ocjenjivanja, ali pretjerano posvećivanje pažnje vrsti ocjenjivanja neće biti produktivno. Glavna svrha školskih ocjena trebala bi biti povratna informacija o postignućima učenika, a ne prisiljavanje na učenje. Učiteljima se znaju dogoditi pogreške u ocjenjivanju koje ne rade svjesno, ali one frustriraju učenike i ponekad ostavljaju na njima dugoročne posljedice. Kao i u drugim segmentima učiteljskog poziva učitelj treba biti kompetentan i u području vrjednovanja i ocjenjivanja učeničkih postignuća. Otprilike oko 600 000 djece u Finskoj je obuhvaćeno obveznim školovanjem u trajanju od devet godina. Kako i u Hrvatskoj tako i u Finskoj zaključne ocjene pokazuju koliko je učenik bio uspješan u ostvarivanju ciljeva nastavnog plana u pojedinim predmetima. Prema Pravilniku o načinima, postupcima i elementima vrjednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi, obveza svakog učitelja je određivanje i definiranje mjerila ocjenjivanja. Pri školskom ocjenjivanju treba uzeti u obzir koliko je učenik radio, zalagao se, kakva je bila kvaliteta njegovih odgovora pri usmenom i pismenom provjeravanju. U školama se uz brojčane ocjene koriste i opisne ocjene za koje učitelji znaju tvrditi da im smanjuju autoritet, a roditelji ih ne smatraju baš pouzdanima. Na temelju proučenih anketa prikupljenih u odabranim školama s područja Šibensko – kninske i Zadarske županije, zaključili smo kako nema značajnih razlika u mišljenjima učiteljima o prednostima i nedostatcima usmenog i pismenog ispitivanja kao ni u primjeni opisnog i brojčanog ocjenjivanja. U većini slučajeva to su mišljenja koja dijele učitelji odnosno slažu se jedni s drugima.