Matoševe novele sakupljene su u tri zbirke (Iverje, Novo iverje i Umorne priče), a hrvatska knjiţevna historiografija klasificira ih na razne načine. Za ovaj rad značajne su novele u kojima prevladava simbolistička poetika, često proţeta fantastikom te bizarnim i nevjerojatnim sadrţajem s dominacijom likova nesvakidašnjih neurastenika, marginalaca i osamljenika, sklonih somnabulnim psihičkim stanjima. U takvim Matoševim novelama dolazi do sudara izmeĎu dvaju svjetova, zbiljskog i izmišljenog, a u tom procjepu otvara se prostor prodoru groteske. Stoga se simbolističke novele „Moć savjesti“, „Camao“, „Miš“, „Iglasto čeljade“, „Samotna noć“ i „Duševni čovjek“ u ovom radu interpretiraju kroz prizmu teorije groteske G. R. Tamarina. U navedenim novelama Matoš spaja fantastično, bizarno i disharmonično na jedan sasvim svoj – harmoničan način, pa se upravo u tom „spoju nespojivog“ realizira groteska. Efekti groteske ostvaruju se ponekad na sadrţajnom (tematskom, motivskom) planu, a ponekad na formalnom planu (stilskim izraţajnim sredstvima, neobičnim opisima tjelesnog izgleda i pejzaţa, iznenadnim obratima radnje itd.). U ovom se radu interpretacija temelji na iznalaţenju nesklada, proturječja i neočekivanih spajanja kojima se na formalnom i sadrţajnom planu u navedenim Matoševim novelama postiţe efekt groteske.