Posljednjih nekoliko desetljeća arheologija soli se razvila u dinamično istraživačko područje koje je usmjereno na proučavanje različitih arheoloških, povijesnih i etnografskih podataka koji svjedoče o metodama eksploatacije slanih resursa, praksama konzumacije i društvene uloge soli u prošlosti. U arheološkom pogledu, proučavanje soli vrlo je komplicirano s obzirom da se sol vrlo rijetko sačuva u arheološkom kontekstu. Pojava slanih ležišta u tekućem stanju zahtijevala je dodatan proces prirodne ili prisilne evaporacije koji je omogućavao stvaranje potpuno kristaliziranog slanog produkta. Postupak prisilnog isušivanja temelji se na upotrebi karakterističnih predmeta – podupirača, struktura i spremnika izrađenim od pečene gline koji su pod zajedničkim nazivom poznati kao briquetage (briketaž). Usprkos tradicionalnom mišljenju da se briketaž pojavljuje isključivo u kontinentalnom okružju, gdje postoje brojni slani izvori, recentni nalazi s mediteranskih obala pokazuju da je ista tehnologija mogla biti jednako produktivna i na onim područjima za koje se smatra da su sol primarno i tradicionalno dobivala solarnim isušivanjem. Među spomenuta mjesta odsad se mogu pridodati i nalazišta na istočnoj jadranskoj obali, u podvelebitskom primorju, gdje obilna arheološka građa svjedoči o intenzivnoj regionalnoj proizvodnji soli u kasnoj prapovijesti. Karakteristična koncentracija, gustoća i količina proizvodnog otpada ukazali su na postojanje proizvodnih središta čije je mjesto u zanatskom krajoliku pažljivo odabrano temeljem brojnih preduvjeta. Briketaž se sastoji od dvije osnovne kategorije: podupirači i recipijenti za prosušivanje, a njihova iscrpna tipološka, tehnološka i funkcionalna analiza pokazala je specifične karakteristike po kojima se jasno razlikuju od druge svakodnevne prapovijesne keramike. Tehnološki aspekti velebitske proizvodnje soli mogu se pravilno razmotriti pomoću lanca operacija razlikujući pet faza koje su međusobno povezane i u interakciji su s društvenim kontekstom u kojem su se odvijale. Standardizacija alata i produkata važan je dokaz o društvenoj organizaciji proizvodnje kao specijaliziranog zanata koji je na primjeru podvelebitske proizvodnje soli analiziran pomoću četiri osnovna parametra: konteksta, koncentracije, stupnja i intenziteta. Gledajući u cjelini, arheološki nalazi impliciraju istaknuto značenje proizvodnje, konzumacije i uloge soli u društveno-ekonomskim aspektima prapovijesnih zajednica Velebita.