Predložena doktorska disertacija bavi se analizom razvoja Republike Hrvatske kao turističke destinacije Europske unije. Navedeno podrazumijeva sinergiju teorijskog okvira turističke destinacije i destinacijskog upravljanja, komparativnu analizu temeljnih odrednica upravljanja Hrvatskom kao turističkom destinacijom u odnosu na konkurentske zemlje te primarno istraživanje stavova, namjera i mišljenja ključnih aktera hrvatskog turizma. Sve to, utemeljeno u teoriji destinacijskog menadžmenta i teoriji upravljanja turističkom destinacijom, rezultiralo je definiranjem ključnih nedostataka korištenja razvojnih mogućnosti Hrvatske kao turističke destinacije te razvojnim prijedlozima u ključnim odrednicama hrvatskog turizma poput privlačenja turističke potražnje, razvoja ponude temeljenog na kvaliteti, a ne kvantiteti te investicijama i njihovim potencijalnim izvorima kao temeljnim pokretačima razvoja. Prikazani rad predstavlja simbiozu znanstvenog pristupa rješavanju problema te samog problema nastalog u praksi hrvatskih turističkih profesionalaca što mu upravo daje najveću vrijednost. Turizam u Hrvatskoj i njegovi rezultati uslijed primjerice dugotrajnijeg lošeg vremena pokazuju da u segmentu otpornosti na šokove u Hrvatskoj svakako postoje mogućnosti za napredak, a mnoga znanstvena i stručna istraživanja ne mogu se sa sigurnošću složiti je li konkurentno kretanje turističkih prihoda, noćenja i dolazaka u Hrvatskoj rezultat kvalitetnog turističkog upravljanja ili geopolitičke nesreće najvažnijih konkurenata na tržištu. Kako navedeno postavlja hrvatski turizam u segment neizvjesnosti u pogledu budućeg razvoja jasno je da su ovakve analize više nego potrebne kako bi se uopće približili odgovoru o mogućnostima i rizicima perspektive Hrvatske kao turističke destinacije te postigli temeljni cilj svakog strateškog upravljanja: da objekt upravljanja što više ovisi o vlastitom strateškom, taktičkom i operativnom djelovanju, a što manje o eksternalijskim trendovima.