Disciplina osiguranja ključna je za funkcioniranje lokalnih i globalnih gospodarstava i igra važnu ulogu u agregiranju i upravljanju rizicima za pojedince, korporacije i društva, kao i u organizaciji važnog dijela procesa akumulacije imovine i ulaganja. Iako moderno osiguranje postoji već stotinama godina s već vrlo velikim institucijama koje su aktivne diljem svijeta uključujući ovu regiju, svjetsko tržište osiguranja još je uvijek prilično fragmentirano. Sve veći regulatorni zahtjevi na različitim razinama, digitalizacija i tehnološke inovacije, kao i povećana očekivanja potrošača vrše pritisak na sektor osiguranja, što ima za posljedicu da osiguravajuća društva iznimno pažljivo planiraju svoja ulaganja. Osiguravajuća društva udružuju rizike i na taj način primjenjuju i oslanjaju se na zakon velikih brojeva. Pokušavajući stvoriti veće portfelje i skupine rizika, oni imaju koristi od učinaka diverzifikacije koja omogućuje točnije projekcije odstupanja od očekivanja osiguranih gubitaka i šteta. Ova osigurateljna realnost sada je suštinski potpomognuta načelima upravljanja rizicima regulacije i nadzora putem režima Solventnost II. U potrazi za prilikama za rast i mogućnostima stvaranja većih košara rizika, osiguravatelji su se okrenuli i tržištima zemalja u razvoju. Niži udio osiguranja u BDP-u i premije osiguranja po stanovniku (insurance penetration i insurance density) bili su temelj velikih očekivanja i potencijal za rast, pri čemu su osiguravatelji imali koristi od razvoj gospodarstva i rasta tržišta osiguranja. Kao što je prikazano u ovoj disertaciji, regija srednje i istočne Europe zanimljivo je tržište za međunarodna osiguravajuća društva, pri čemu je većina tržišta već u međunarodnim rukama. Većina važnih osiguravajućih grupa je ili je bila aktivna u regiji. Padom željezne zavjese nakon raspada Sovjetskog Saveza, mnogi zapadni osiguravatelji, uglavnom iz Austrije, Njemačke, Italije ili Skandinavije, pojurili su na nova tržišta regija srednje i istočne Europe, pokušavajući sudjelovati u očekivanom rastu i ubrati koristi od konvergencije prema naprednim tržištima osiguranja. Od pada željezne zavjese, zemlje srednje i istočne Europe (CEE) su u posljednja tri desetljeća prelazile iz gospodarstva s centralnim upravljanjem na napredno tržišno gospodarstvo, iako različitim brzinama. To vrijedi i za njihova tržišta osiguranja. Međunarodni investitori značajno su utjecali na razvoj industrije osiguranja u ovoj regiji. Ova doktorska disertacija ispituje je li utjecaj međunarodnih ulaganja u osiguranje bio drugačiji na hrvatskom tržištu nego na drugim tržištima u regiji. Međunarodni investitori odigrali su ključnu ulogu u razvoju centraliziranih gospodarstava prema naprednim tržišnim gospodarstvima. CEE-regija kao takva nije homogena regija, već heterogeno područje različitih država s vlastitim gospodarstvima, a time i sa svojim pojedinačnim tržištima osiguranja, koja se mogu značajno razlikovati. Imaju barem jednu – zajedničku karakteristiku budući da su sve ove zemlje s gospodarstvima u razvoju te su bile na putu prema naprednom tržišnom gospodarstvu u posljednja tri desetljeća, uključujući napore za tržišno orijentiran sektor osiguranja. Međutim, iako je Hrvatska dio regije zemlje srednje i istočne Europe, njezin obrazac razvoja mogao bi biti drugačiji u određenim sektorima i/ili u sektoru osiguranja. Otvaranje prema međunarodnim investitorima pokazalo se vitalnim za zemlje CEE-regije u njihovoj tranziciji prema tržišnim gospodarstvima. Brojni međunarodni ulagači i osiguravajuća društva tražili su prilike za rast u ovoj regiji i preuzeli su vitalne uloge u širokom rasponu strateških koraka, bilo da su pokrenuli rane greenfield investicije i pomogli u obrazovanju i razvoju tržišta ili su sudjelovali u privatizacije unutar sektora ili mnoge transakcije spajanja i preuzimanja (M&A) u regiji, donijeli nove proizvode u zemlje ili razvili strateške sporazume o distribuciji s drugim korporacijama. Mnoge od najvažnijih osiguravajućih grupa su ili su bile aktivne u regiji, a tržište je već većinom u međunarodnim rukama. Slično, s obzirom na to da je i Hrvatska još mlada tržišna ekonomija u razvoju, njezini najvažniji koraci u razvoju otvorenog sektora osiguranja mogu se pronaći u njezinoj nedavnoj prošlosti. Na primjer, Hrvatska je liberalizirala cijene na svom tržištu autoodgovornosti (AO) tek nakon što su mnoge druge zemlje već prošle kroz takav proces. Ovaj važan proces za razvoj prema tržišno orijentiranom sektoru osiguranja dogodio se tek 2013. godine, odmah nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Nadalje, u slično vrijeme dogodila se i prodaja većinskog dijela državnog udjela u najvećem hrvatskom osiguravajućem društvu Croatia osiguranju. Ipak, i nakon ove privatizacije država drži udio od oko 30,6% u hrvatskom tržišnom lideru