Likovni motiv mrtvih priroda u slikarstvu nizozemskih provincija 17. stoljeća, mada ponekad zapostavljen u odnosu na druge motive, jednako je tako važno pa čak i neiscrpno vrelo podataka koji nam i danas, otprilike četiri stoljeća kasnije daju jasniju sliku o društvu u kojem je zanimanje za njim u tom trenutku zabilježilo značajan porast. Počevši od pregleda čimbenika razvoja slikarstva mrtvih priroda navedenog područja, ovaj rad razjašnjava pozadinu pojave fenomena pojačane usredotočenosti na spomenuti motiv radi pojednostavljenja interpretacije simbola na djelima nekih od najistaknutijih onodobnih predstavnika. Pri tome se Ambrosius Bosschaert Stariji, Jan Brueghel Stariji i Jan Davidsz. de Heem izdvajaju kao oni u čijim se radovima ogleda istovremeno zanimanje društva za cvijećem i njegovim prikazom u umjetnosti, dok se u ostvarenjima potonjeg slikara, kao i u onima Clare Peeters, Pietera Claesza, Willema Claesza Hede, Willema Kalfa i Abrahama van Beijerena preslikava potreba tog istog društva za iskazivanjem osobnog prosperiteta na prostrtim stolovima. Osim što oba slučaja ukazuju na neizbježnu isprepletenost slikarskih tradicija južnih i sjevernih provincija, na koncu su i potvrda postojanja bogate značenjske slojevitosti i društvenog značaja mrtvih priroda ovog područja.