Osnivanje riječke Galerije likovnih umjetnosti u dostupnoj se literaturi tretira kao izolirani politički čin poslijeratne narodne vlasti. Propitivanje regionalnoga likovnog života u desetljećima i godinama koje su prethodile kao i postojanje drugih povijesnih preduvjeta na čijim je zasadima izrasla ova značajna regionalna i nacionalna galerijska ustanova do sada je bilo potpuno apstrahirano i izvan interesa sustavnih proučavanja. Službeni stavovi mlade narodne vlasti s ignoriranjem su zanemarili bilo kakvu likovnu tradiciju i umjetničko stvaralaštvo u doba tuđinske vladavine. Kasniji radovi koji u bilo kojem obliku dolaze u doticaj s navedenom temom tek inercijom prenose čak i jezično istovjetne, paušalne stavove o stvaranju Galerije likovnih umjetnosti kao političkom diktatu navodeći Vilima Svečnjaka kao efektora ove političke odluke. Predmetni rad postavlja tezu o bogatoj likovnoj izlagačkoj aktivnosti koja je u gradu Rijeci između dva Svjetska rata mogla izrasti na bogatoj urbanoj i umjetničkoj tradiciji te u nastojanjima fašističke vlasti da organizira, kontrolira i potiče takvo stvaralaštvo. Usprkos negativno obojenim namjerama i primarno političkim, a ne umjetničkim ciljevima nove talijanske vlasti, teza se proširuje na njene aktivnosti usmjerene u pravcu osnivanja muzejsko – galerijske institucije grada Rijeke kao lokalnoga nositelja nacionalnoga identiteta, simbola Aneksije i manifesta pune integracije u talijansku društvenu zajednicu. Provedenim istraživanjem, klasifikacijom, atribucijom, sustavnim prikazom, analizom i diskusijom podataka iz svih dostupnih primarnih povijesnih izvora, rad donosi iscrpan prikaz likovnih izložbenih aktivnosti u gradu Rijeci i široj regiji tijekom razdoblja od 1924. do 1944. godine. On tako ističe detaljne odrednice više od 150 izložbenih događaja koji su karakterom bili regionalni, međuregionalni i međunarodni, a od kojih su pojedini objedinili više od 1200 izložaka vodećih lokalnih i europskih umjetnika predmetnoga vremena. Informacije koje istraživanje donosi, pored kronografskoga pregleda riječkoga likovnog kruga predstavljaju i značajan doprinos poznavanju života, aktivnosti i djela pojedinaca među brojnim riječkim likovnim umjetnicima o kojima se do sada znalo vrlo malo ili koji su bili gotovo nepoznati. Radom se ukazalo na njihovu brojnost, iznimno plodno stvaralaštvo i podatke o izgradnji osobnih karijera koje su ilustrirane ostvarenim individualnim i skupnim izložbama te osvojenim regionalnim i međunarodnim nagradama, kao i njihov doprinos u izgradnji do sada nedovoljno poznate, iznimno jake regionalne likovne zajednice tijekom istraživanoga razdoblja. Prikupljenom i obrađenom građom, radom se ukazuje na brojnost i visok stupanj strukovne organizacije te plansko poticanje likovnih umjetnika u gradu Rijeci tijekom istraživanoga perioda. Pored isticanja dokaza za navedenu tvrdnju, u sučeljavanju s društveno – političkim okolnostima, kroz materijal se provodi i argumentirana diskusija karaktera i širega značaja umjetničkih tokova s posebnim osvrtom na detaljno opisane aktivnosti i vertikalne odnose integrirane u instituciju osnovanoga Umjetničkoga sindikata 1928. godine. Pored ove institucije čiji povijesni razvoj i pregled aktivnosti donosi presliku i paralelnu kroniku riječkoga likovnog života između dva Svjetska rata, rad ističe i druga značajna otkrića o njegovanju lokalne likovne umjetnosti i poticanju umjetničkoga stvaralaštva. Tako je posebno interesantna i ilustrativna činjenica koja se odnosi na službeni akt talijanskih vlasti o posebnoj zaštiti Kvarnerskoga krajobraza kao prirodnoga unikuma od osobite vrijednosti za umjetničku inspiraciju i neodvojivi temelj likovnoga stvaralaštva. Kroz obrađene materijale i otkrivene dokaze, doktorska disertacija sustavno prikazuje napore koji su se u višegodišnjem kronološkom slijedu provodili pod patronatom talijanske vlasti, a suprotno dosadašnjim općim uvjerenjima, jasno usmjereni osnivanju riječke galerijske institucije talijanskoga nacionalnog predznaka. U navedenom je smislu detaljno obrađena građa koja donosi do sada nepoznate detalje o djelovanju pojedinaca poput Guida Asveri Bottussija i riječkih lokalnih moćnika, riječkih institucija, subjekata s područja pokrajine Friuli Venecija Giulia, gradova Rima i Milana, te talijanskih nacionalnih figura u rasponu od nekoliko involviranih ministarstva do talijanske kraljevske obitelji. Obrađena povijesna građa obuhvaća sve dostupne tiskovine iz navedenoga razdoblja, službene zapisnike, popise fundusa, kao i bogatu korespondenciju iz koje se saznaje o jasnoj namjeri osnivanja Galerije moderne umjetnosti u međuratnoj Rijeci te o rezultatima provedenih aktivnosti u kojoj su umjetničkim djelima iznimne vrijednosti sudjelovali brojni donatori, od talijanskoga Kralja pa sve do članova talijanske Akademije znanosti i umjetnosti. Pored navedenoga rad ističe otkrivene podatke o otkupnim aktivnostima umjetničkih dijela koje su za cijelo predmetno razdoblje klasificirane prema pojedinim likovnim izložbama. Nadalje, istraživanje ističe utvrđene činjenice o daljnjoj sudbini umjetničkih djela prikupljenih za potrebe osnivanja Galerije moderne umjetnosti i čuvanih u Milanu, usmjerenih pred rat u Codroipo, Udine pod izlikom čuvanja umjetnina od ratnih opasnosti kojima su pridodana i ostala djela iz fundusa riječkoga Gradskog muzeja konfiskacijskoga podrijetla. Podatci koje doktorska disertacija donosi sustavnom obradom dostupnih povijesnih izvora, jasno potvrđuju postavljenu hipotezu o postojanju kontinuiteta regionalnoga likovnog života i njihovoga evoluiranja u pravcu osnivanja galerijske institucije likovne umjetnosti. Brojnost do sada nepoznatih detalja metodološki obrađenih i prikazanih na pregledan način u svojoj ukupnosti nedvojbeno predstavljaju značajan doprinos poznavanju razvoja likovne umjetnosti i razvoja galerijske institucije Rijeke, a obzirom na njihovu neodvojivost od hrvatskoga nacionalnog korpusa i doprinost nacionalnoj povijesti likovne umjetnosti.