Srednjovjekovni gradovi u Zapadnoj Europi razvili su se iz biskupskih središta ili vojnih utvrda, odnosno burgova počevši od 9. stoljeća kada se okolno stanovništvo uslijed nemirnih vremena počelo sklanjati unutar gradskih zidina. Razvoj srednjovjekovnog grada baziran je na njegovoj ekonomskoj ulozi temeljenoj na trgovačkoj i obrtničkoj djelatnosti gradskog stanovništva koja je usko poveza sa ratnim zbivanjima u njegovoj okolini. Do početka 14. stoljeća u velikom broju gradova Zapadne Europe konstituirala se gradska uprava i administracija jasno odvojena od lokalne jurisdikcije seoskog okruženja. Na ovaj je način gradska zajednica s vremenom u svojim rukama akumulirala značajne svote kapitala koji će im za vrijeme ratnih vremena osigurati priželjkivanu političku moć. Kulminiranjem neprijateljstva između dvije tadašnje najutjecajnije europske sile, Francuske i Engleske, u dugogodišnjem sukobu poznatim pod nazivom Stogodišnji rat (1337.-1453.) drastično će se povećati potrebna sredstva za ratne operacije što će rezultirati povećanjem poreza, koje bi trebala snositi dva neprivilegirana društvena sloja, seljaštvo i građanstvo. Građanstvo kao predstavnik klase trgovačkih i obrtničkih djelatnika za posuđen ili darovan novac u vojne svrhe tražit će povlastice koje će unaprijediti njihovo poslovanje putem širenja svog političkog utjecaja. Širenje njihovog političkog utjecaja, odnosno afirmacije njihove moći pretočene iz pokretnog kapitala u mogućnost sudjelovanja u političkom organiziranju i donošenju važnih odluka ovisit će o ratnom ishodu njihovih zemalja. U skladu s tim će se s jedne strane u Engleskoj nakon poraza u Stogodišnjem ratu građanstvo izboriti za političku afirmaciju, dok će s druge strane u Francuskoj nakon pobjede, njihov politički utjecaj izrazito slabiti te postepeno gasiti.