Ova se doktorska disertacija bavi međupovezanosti različitih prostornih koncepata i artikulacije monstruoznosti na primjeru narativa popularne kulture. Nakon uvodnog poglavlja koje predstavlja osnovne teorijske postavke koje će se koristiti kroz čitavu disertaciju, rad je podijeljen na četiri poglavlja, od kojih se prvo odnosi na koncept grada, drugo na koncept kuće, treće na koncept tijela, koje se promatra kao prostorni konstrukt, te četvrto na koncept nemjesta (non-place). Prvo poglavlje, „Spatiality and the City”, proučava koncept grada. S obzirom na to da koncept grada podrazumijeva široki spektar raznovrsnih artikulacija, posebna pozornost je usmjerena na fin de siècle London koji koegzistira kao sigurno mjesto pripadnosti i zastrašujući prostor tjeskobe. Spomenuta dvojnost se proučava na primjeru romana Stephena Huntera I, Ripper (2016) i televizijske serije Richarda Warlowa Ripper Street (2012-2016). Na temelju teorijskih postavki Yi-Fu Tuana i Juliana Wolfreysa, poglavlje prikazuje kako spomenuti narativi nanovo otkrivaju grad s kraja 19. stoljeća tako što ocrtavaju njegovu dvostruku artikulaciju. Poglavlje zatim posebnu pozornost usmjerava na književni lik flâneura. Na temelju teorijskih postavki Charlesa Baudelairea, Waltera Benjamina, i Toma McDonougha, flâneur se ne pozicionira kao pasivni promatrač, već kao pojedinac koji aktivno utječe na svoju okolinu. Nadalje, studije podcrtavaju preobrazbu Thomasa Darea i Edmunda Reida koji nisu koncipirani kao arhetipski flâneuri. Dare je pozicioniran kao vrebač, to jest, serijski ubojica, a Reid kao detektiv čiji obrasci ponašanja upućuju na njegovu povezanost sa zločinom. S jedne strane, poglavlje tvrdi kako su Reidove moralno upitne prakse direktna posljedica dvostruke artikulacije grada koja zahtijeva dvije vrste ponašanja koje osciliraju između poštovanja zakona i naklonjenosti zločinu, dok Dareove prakse, s druge strane, iniciraju njegovu transformaciju u serijskog ubojicu. U konačnici, glavni argument dvaju potpoglavlja jest da moralno monstruozni pojedinci koji krše socijalne paktove, to jest, valoriziraju vlastite interese iznad društveno propisanih normi, tokom ubojstava i tjelesnih sakaćenja upisuju označitelja monstruoznosti na površinu East Enda. Oslanjajući se na teorijske postavke Marka Lukića i Tijane Parezanović, koji tvrde kako serijski ubojice podrivaju mjesta pomoću upisa agresivnih nagona (6), i postavki fenomenologije i humane geografije koje tvrde kako mjesta ne postoje prije postupka pojedinačnog upisa, poglavlja naglašavaju kako označitelj monstruoznosti ne može biti apriorno svojstvo mjesta. Odnos između East Enda i kriminalaca koji ga nastanjuju je cikličan. Drugim riječima, kriminalac ne čini grad sudionikom u inscenaciji kriminalnog ponašanja (Wolfreys, Inventions of the City 9) jer svaki susret između monstruoznog subjekta i mjesta najavljuje neizbrisiv upis neoniričkog sadržaja. Stoga, vremenski uvjeti i arhitektonska obilježja East Enda omogućuju artikulaciju moralne monstruoznosti koja, pak, konstruira taj isti prostor kao monstruozan. Drugo poglavlje, „Haunted Domestic Space“, proučava koncept uklete kuće. Na primjeru romana Richarda Mathesona Hell House (1959) i televizijske serije The Haunting of Hill House (2018) Mikea Flanagana, potpoglavlja ukazuju na to kako su uklete kuće projekcije ne-oniričkog upisa njihovih izvornih vlasnika. Potpoglavlja naglašavaju kako arhitektonska obilježja kuća nisu unheimlich sama po sebi. Unheimlich nije isključivo estetski, već i psihološki fenomen koji je uvijek unaprijed ovisan o subjektu. Na temelju Vidlerovog čitanja prije spomenutog koncepta Sigmunda Freuda, potpoglavlja pozicioniraju unheimlich kao osjećaj otuđenja koji je izazvan projekcijom ne-oniričkog sadržaja izvornog vlasnika na kuću, koja ga sadržava kao stalno svojstvo. Kako bi se projekcija definirala kao namjerni upis koji je kuću inicijalno transformirao u afektivnu akumulaciju individualnog značenja, Vidlerovo čitanje je povezano s teorijskim postavkama fenomenologije i humane geografije koje čine polazišnu točku interpretativnog smjera disertacije. Potpoglavlja stoga tvrde kako su Emeric Belasco i Poppy Hill u potpunosti potkopali Bachelardovu percepciju prostora kao sigurnog utočišta, te pokrenuli proklizavanje između označitelja sigurnosti heimlicha, i njegove antiteze, unheimlicha. Unatoč tendenciji da se Belasco i Hill inicijalno pozicioniraju kao klišeizirani, onozemaljski entiteti, potpoglavlja smatraju kako su zadržali značajke moralne monstruoznosti zbog njihove odluke da svjesno progone stanovnike obiju kuća u svrhu postizanja vlastitog zadovoljstva. Konačno, potpoglavlja pokazuju kako odnos Belasca, Poppy i dviju kuća nije jednostran već cikličan upravo zato što ih zlorabe kao instrumente sa svrhom pokoravanja novih stanovnika, to jest, uljeza. Dok Belasco koristi kuću kao pozornicu na koju projicira obrise naizgled samosvjesnih entiteta kako bi potaknuo povratak potisnutih instinktivnih impulsa stanovnika, Poppy se poigrava njihovim neprocesuiranim traumama kako bi ih indirektno natjerala da počine ubojstva i samoubojstva. Konačno, potpoglavlja smatraju kako Hell i Hill House nisu autonomni inicijatori izgreda koji su sposobni samostalno inicirati prije spomenuto proklizavanje između označitelja prividno poznatog i zastrašujuće nepoznatog. Potpoglavlja su stoga pozicionirala Hell i Hill House kao njihove dvojnike upravo zato što se prilikom uništenja antagonista vraćaju u prvobitno stanje pasivnog postojanja. Treće poglavlje, „The Artificial Body as a Spatial Construct“, pristupa umjetnom tijelu kiborga kao prostornom konstruktu na primjeru filma Alexa Garlanda Ex Machina (2015) i romanu Thomasa Bergera Adventures of the Artificial Woman (2004). Potpoglavlja prvotno propituju potencijal kiborga da denaturalizira naturaliziranu koherentnost među kategorijama roda, spola i seksualnosti. Na temelju antiesencijalističkih argumenata Donne Haraway i Judith Butler koji poništavaju premisu da postoje fiksni, suštinski ili urođeni atributi koji predodređuju pojedince kao muškarce ili žene, potpoglavlja smatraju kako tri hiperseksualizirana tijela Ave, Kyoko i Phyllis ne problematiziraju niti raščlanjuju zamršenu međupovezanost među prethodno spomenutim kategorijama. S obzirom na to da su prikazana kao pasivni objekti i/ili projekcije znanstvenikovih seksualnih želja, ova umjetna tijela podcrtavaju mizogine stereotipe koji prožimaju suvremene prikaze kiborga. Središnji argument poglavlja polazi od teorijske pretpostavke Linde McDowell prema kojoj su tijela prvotna mjesta. Odnosno, obilježja „plastičnosti“ i „podatnosti“ naglašavaju kako su tijela podvrgnuta procesu kontinuirane konstrukcije (34). Potpoglavlja zatim tvrde kako se umjetna kiborška tijela transformiraju upisom oniričkog i ne-oniričkog sadržaja. Drugim riječima, oslanjajući se na postavke fenomenologije i humane geografije, tehnološki koncipirana tijela mogu se analizirati kao prostorno promjenjivi konstrukti na koje utječu individualne interakcije. S obzirom na to da Nathan Bateman i Ellery Pierce prvenstveno stvaraju takozvane „seks-botove,“ studije smatraju kako se ne-onirički sadržaj odnosi na podsvjesne želje Anne Balsamo (149). Njezine opservacije omogućuju analizu umjetnog tijela kao mjesta koje je, prema Anthonyju Vidleru, ujedno i reprezentacija potisnutog sadržaja podsvijesti (79). Taj je sadržaj specificiran kao instinktivni impuls koji je pozicioniran kao odstupanje u odnosu na seksualni objekt, kao u Nathanovom slučaju, ili neriješeni edipovski impuls, kao u Elleryjevom slučaju. Stoga, potpoglavlja napominju kako unehimlich ne proizlazi iz osjećaja intelektualne neizvjesnosti, već nastaje kao rezultat desublimacije navodno sublimiranih instinktivnih impulsa. Potpoglavlja zatim pokazuju kako umjetno tijelo nije monstruozno zato što nadilazi naturalizirane kategorije i time prkosi ljudskom nagonu da ga podčini kroz kategorizaciju, što, u konačnici, omogućava stabilizaciju dijalektičkog Drugog. Svi prije spomenuti kiborzi postoje u skladu s kulturološki razumljivim kodovima, kontinuirano se etablirajući unutar kategorija koje tvore termin čovječnosti. Ipak, upravo zato što je ne-čovjek ili ontološki susjedan čovječanstvu, kiborg poziva na počinjenje nasilja i neposredno fizičko iskorištavanje pod okriljem provođenja znanstvenog istraživanja, to jest, istraživanja umjetne inteligencije. Pritom otkriva moralnu monstruoznost Garlandovih i Bergerovih muških znanstvenika koji zlostavljaju tijela kao pasivna mjesta činjenja (Butler, Undoing Gender 52). Posljednje poglavlje, „Non-place“, proučava istoimeni koncept na primjeru televizijske serije Jonathana Nolana i Lise Joy Westworld (2016-) te romana Mikea Bockovena FantasticLand (2016). Na temelju teorijskih postavki Edwarda Relpha, potpoglavlja pozicioniraju Westworld i FantasticLand kao parkove koji su uspostavljeni tehnički-orijentiranim planiranjem koje masovno proizvodi prostore primarno fokusirane na funkcionalnu efikasnost koja, u kontekstu poglavlja, podrazumijeva pružanje nezaboravnog iskustva gostima. Preokupiranost efikasnošću pozicionira dva parka kao jednonamjenske prostore koji nemaju nikakav simbolički značaj. S obzirom da ovakvi prostori ne odražavaju sistemske vrijednosti fenomenologije i humane geografije, oni udovoljavaju svim kriterijima da bi ih se pozicioniralo kao Augéova nemjesta, čija je primarna svrha pružanje pristupa antropološkim mjestima. Polazeći od Augéovog teorijskog postulata, potpoglavlja smatraju kako je primarna svrha dvaju zabavnih parkova zadovoljenje potrebe za realiziranjem fizičkih i psihičkih brutalnosti njihovih posjetitelja. Nakon ulaska u Westworld, gosti ostvaruju apsolutnu anonimnost koja im omogućava uronjenost, to jest, igranje uloga koje se svodi na neometano ispunjavanje njihovih klišeiziranih, kaubojskih fantazija. S druge strane, FantasticLand ne omogućuje odmah prije spomenuto igranje uloga; park postaje poprište agresivnog djelovanja tek nakon destabilizacije njegove strukture, odnosno, nakon udara uragana. Potpoglavlja zatim ističu kako nemjesta nisu sama po sebi nasilna već kako obustava ugovornih obveza, koje osiguravaju apsolutnu anonimnost, negaciju osobnog identiteta i, samim time, neopterećenu igru uloga, omogućava nasilje. Potpoglavlja se referiraju na Havi Carel, i njezinu nedavnu reviziju Freudove nagonske teorije, kako bi pozicionirale igranje uloga kao oblik agresivnog djelovanja, to jest, kao destruktivno ispuštanje sadizma kao jednog od fenomena smrtnog nagona. S obzirom da gosti i bivši zaposlenici dvaju parkova narcisoidno uživaju tijekom zlostavljanja, degradacije i uništavanja domaćina i/ili jedni drugih, pozicionirani su kao moralno monstruozni pojedinci. Prema tome, središnji argument potpoglavlja je da nemjesta razdvojena od realnosti, bilo izravno, kao u Westworldu, ili neizravno, kao u FantasticLandu, potiču artikulaciju moralne monstruoznosti. U konačnici, prema teorijskim postavkama Edwarda Relpha, potpoglavlja pokazuju kako apsolutno odsustvo identifikacije izazvano dugotrajnom igrom uloga na nemjestima utječe na otuđenje od „stvarnog“ svijeta, što potiče krizu identiteta. Ta kriza kulminira ili pomišljanjem na samoubojstvo, kao kod bivših zaposlenika FanasticLanda, ili njegovim počinjenjem, kao kod Westworldovog Logana. Unatoč činjenici da sva četiri poglavlja konstruiraju različite teorijske okvire kroz koje analiziraju specifične prostorne koncepte, ujedinjeni su u naumu da naglase neraskidivu povezanost spomenutih koncepata i subjekata. Drugim riječima, argumentiraju kako se prostor ne može proučavati u izolaciji, to jest, neovisno o procesu pojedinačnog upisa. Analizom međupovezanosti prostornih koncepata i artikulacije monstruoznosti unutar popularne kulture rad će doprinijeti novim spoznajama unutar područja istraživanja koje još uvijek nedovoljno proučeno