Tema ovog diplomskog rada je analizirati roman Lurd od Emila Zole. Svećenik Pierre je glavni lik ovog romana i preko njega saznajemo autorove stavove o čudesnim ozdravljenjima te utjecaj vjere na iste. On baš poput nevjernog Tome ne želi povjerovati u postojanje bilo kakvog čuda dok se ne uvjeri na vlastite oči. Iako njegova prijateljica iz djetinjstva u koju je potajno zaljubljen na kraju romana ozdravlja, Pierre ostaje u još dubljoj tuzi jer shvaća da mu njezino ozdravljenje ne donosi ništa drugo doli još dublju patnju jer je ona napokon postala žena koja će se moći skrasiti s drugim, a on ostaje i dalje svećenik bez vjere kakav je i došao. Zola u romanu iskrivljuje činjenice. Trenutna ozdravljenja nije prikazao takvima, a neka je potpuno zanijekao. Pitamo se dakle, s kojim ciljem? Pa odgovor je vrlo jednostavan. Naime, Zola dolazi u Lurd potvrditi neke novonastale znanstvene pretpostavke, a publici obećava da odlazi u Lurd saznati istinu koja će biti vjerno prikazana u romanu. Idealnog li trenutka za proglasiti se znanstvenikom! Ozdravljenja, po njegovom mišljenju nastaju autosugestijom. Budući da mu ono što je tamo vidio nije išlo u prilog, čitatelja uvjerava kako su „izlječene bolesti“ zapravo bile samo halucinacije te da su se neke vratile na kraju hodočašća. Čak i Gospino Ukazanje mladoj Bernadetti naziva običnom halucinacijom nastalom od pretjeranog čitanja Biblije. Pierre na kraju romana otkriva kako je njegova nova religija znanost. Sve navdene neznanstvene činjenice u romanu potvrđene su svjedočanstvima onih s kojima je Zola došao u kontakt dok je obavljao anketu koja mu je trebala biti temelj za roman.