| Abstract | Sindrom kratkog crijeva (SKC), karakteriziran kroničnim zatajenjem crijevne funkcije uslijed opsežne kirurške resekcije tankog crijeva, predstavlja značajan medicinski izazov. Uzroci ovog kompleksnog stanja variraju od crijevnih bolesti poput regionalnog enteritisa, polipoza, primarnih i sekundarnih neoplastičnih poremećaja, do bolesti krvožilnog sustava od kojih se izdvajaju tromboze gornje mezenterične vene te prekid krvotoka zbog zapletaja tankog crijeva. Iako prevalencija i incidencija SKC-a nisu precizno definirane, procjenjuje se da u Sjevernoj Americi iznose između 15 i 20 slučajeva na milijun stanovnika, dok su u zapadnoj Europi te brojke niže. SKC klinički rezultira malapsorpcijskim sindromom, čija ozbiljnost ovisi o brojnim faktorima poput veličine izgubljene apsorpcijske površine, vrsti crijeva preostalog nakon resekcije, prisutnosti ileocekalne valvule te sposobnosti prilagodbe preostalog crijevnog segmenta. Liječenje u vidu medikamentozne terapije pretpostavlja kontrolu proljeva kroz usporavanje motiliteta crijeva, prevenciju bakterijske kolonizacije, vezanje neresorbiranih žučnih soli te ublažavanje želučane hipersekrecije. Osim kirurškog liječenja kod kojeg su se najuspješnijima pokazale Bianchijeva i STEP tehnika, valja staviti naglasak na važnost dijetalnog liječenja, osobito one završne treće faze koja se primjenjuje nakon postignute prilagodbe rezidualnog crijeva, a koja se odnosi na odabir prehrane koja će pacijentu osigurati adekvatan peroralni unos svih hranjivih tvari. U konačnici to rezultira održanjem normalne tjelesne uhranjenosti i tjelesne aktivnosti koje su primjerene pacijentovoj dobi. Uloga medicinske sestre pri kontaktu sa pacijentom koji boluje od SKC-a jest da u suradnji sa svim članovima multidisciplinarnog tima nastoji utvrditi sve probleme koji se mogu javiti kao posljedica sindroma, kako s fizičkog aspekta tako i sa psihološkog jer upravo ovi potonji se često previđaju u procesu zdravstvene skrbi. Edukacija pacijenata te njihovih obitelji o svim izazovima koje nosi ovo stanje od velikog je značaja. Holistički pristup u skrbi omogućava optimalno zbrinjavanje pacijenata, uzimajući u obzir sve aspekte njihovih potreba i osigurava najbolju moguću kvalitetu života za pacijente s SKC-om. |
| Abstract (english) | Short bowel syndrome (SBS), characterized by chronic failure of intestinal function due to massive surgical resection of the small intestine, represents significant medical challenge. The causes of this complex condition vary from intestinal diseases such as regional enteritis, polyposis, primary and secondary neoplastic disorders, to diseases of the circulatory system, of which thrombosis of the superior mesenteric vein and interruption of blood flow due to entanglement of the small intestine stand out. Although the prevalence and incidence of SBS are not precisely defined, it is estimated that in North America it is between 15 and 20 cases per million inhibitants, while in Western Europe these figures are lower. SBS clinically results in a malabsorption syndrome, the severity of which depends on a number of factors such as the size of the lost absorptive surface, the type of the intestine remaining after resection, the presence of ileocaecal valves, and the adaptation ability of the remaining intestinal segment. Treatment in the form of pharmacotherapy includes control of diarrhea through slowing down of intestinal motility, prevention of bacterial colonization, binding of unabsorbed bile salts and alleviation of bile hypersecretion. In addition to surgical treatment, in which the Bianchi and the STEP techniques have proven to be the most successful, emphasis should be placed on the importance of dietary treatment, especially on the final third phase, which is applied after the adaption of the residual intestine has been achieved, and which refers to the selection of a diet that will ensure the patient's adequate oral intake of all nutrients. Ultimately, this results in maintaining normal physical nutrition and physical activity that are appropriate for the patient's age. The nurse role in contact with a patient suffering from SBS is to, in cooperation with all members of the multidisciplinary team, determine all the problems that may arise as a result of the syndrome, both from the physical and psychological aspects, because the latter are often overlooked in the health care process. Educating patients and their families about all the challenges that this condition brings is the matter of great importance. A holistic approach to care enables optimal care of patients, taking into account all aspects of their needs and ensures the best possible quality of the life for a patients with SBS. |
