| Abstract | Cilj ovog rada je utvrditi mogućnost primjene teorija društvenih pokreta na slučajeve terorizma kao i potencijale sinteze teorija realizma i konstruktivizma kao analitičkog okvira za razmatranje terorizma. U prvom dijelu rada autor je nastojao što jasnije definirati svaki od teorijskih pristupa u svrhu postizanja što veće analitičke preciznosti. Nastavno na teorijske analize i formulacije analitičkog okvira, autor je proveo sadržajnu analizu postojećih definicija terorizma i društvenih pokreta. Potom je proveo ekstrahiranje najučestalijih elemenata definicija koji se pojavljuju u oba slučaja te definirao u kojim se to bitnim elementima ova dva pojma podudaraju i razlikuju. Na temelju istraživanja utvrđeno je da se društveni pokreti u svom definicijskom određenju sadržanom u pet najučestalijih elemenata, bitno razlikuju od terorizma. Točnije, jedina zajednička komponenta koja se nalazi u oba slučaja je element promjene. Zaključno, utvrđeno je da terorizam i društveni pokreti u širem definicijskom smislu mogu imati određene zajedničke karakteristike, dok u kontekstu užih definicija koje sadržavaju pet najučestalijih elemenata, osim elementa promjene, ne postoje zajedničke komponente. No definicije društvenih pokreta ne isključuju nasilje ni kao resurs niti kao dio identiteta. Iz svega navedenog, utvrđeno je da ne postoji definicijsko određenje koje implicitno sprječava mogućnost primjene teorija društvenih pokreta na slučajeve terorizma. Nastavno na teorijska razmatranja, autor je prikazao studije slučaja terorizma u Ukrajini, Palestini i Sjevernoj Irskoj. Analizom je utvrđeno da je u većoj ili manjoj mjeri dilema nesigurnosti bila prisutna u sva tri analizirana slučaja. Terorizam i društveni pokreti se razlikuju u definicijskom smislu, a te su različitosti uvelike sadržane u određenjima antipokreta ali i dijelom kvalitativnih određenja novih društvenih pokreta. To razlikovanje je bilo izraženo u sva tri analizirana slučaja, odnosno sva tri slučaja imaju određene elemente pokreta ali i antipokreta i u toj mjeri se bitno razlikuju. Primjenom teorija mobilizacije resursa, političkog oportuniteta i uokvirenja autor je utvrdio kako navedene teorije adekvatno objašnjavaju nastanak i dinamiku razvoja terorizma i samim time su primjenjive na slučajeve terorizma. U procesnom smislu ni jedna od tri teorije društvenih pokreta izolirano ne daje adekvatan uvid u dinamiku razvija terorizma, već je za potpuni uvid potrebno razmatranje putem sve tri teorije koje razmatraju resurse, strukturu i identitet. U sva tri slučaja ideje i ljudi su bili temeljni preduvjet, ali su države i geopolitika odredili okvire i smjerove razvoja situacije. Pokret je prije svega nositelj identiteta i promjene temeljene na tom identitetu, ali međuodnos dostupnosti resursa i strukturnih čimbenika uvjetuju njegovu snagu i djelovanje. Sva tri analizirana slučaja su nositelji identiteta koji strateški racionaliziraju svoje djelovanje. Na temelju napravljene teorijske analize i analize studija slučaja, autor je zaključio kako terorizam nije društveni pokret, ali ima određene elemente i može se razmatrati kao forma društvenog pokreta, kojeg u okvirima međunarodnih odnosa adekvatno objašnjava teorija realističkog konstruktivizma. |
| Abstract (english) | The aim of this work is to determine the possibility of applying the theories of social movements to cases of terrorism as well as the potential of the synthesis of the theories of realism and constructivism as an analytical framework for considering terrorism. In the first part of the paper, the author seeked to define each of the theoretical approaches as clearly as possible in order to achieve the highest level of analytical precision. Following the theoretical analysis and formulations of the analytical framework, the author conducted a substantive analysis of the existing definitions of terrorism and social movements. He then extracted the most frequent elements of the definitions that appear in both cases and defined in which essential elements these two terms match and differ. Based on the research, it was established that social movements as defined by the five most frequent elements differ significantly from terrorism. More precisely, the only common component found in both cases is the element of change. In conclusion, it was established that terrorism and social movements in a broader definitional sense may have certain common characteristics, while in the context of narrower definitions containing the five most frequent elements, there are no common components, apart from the element of change. However, the definitions of social movements do not exclude violence either as a resource or as a part of identity. From all of the above, it was determined that there is no definition that implicitly prevents the possibility of applying theories of social movements to cases of terrorism. Following the theoretical considerations, the author presented case studies of terrorism in Ukraine, Palestine and Northern Ireland. The analysis determined that to a greater or lesser extent, the insecurity dilemma was present in all three analyzed cases. Terrorism and social movements differ in terms of definition, and these differences are largely contained in the definitions of antimovements, but also partly in the qualitative definitions of new social movements. This distinction was expressed in all three analyzed cases, that is, all three cases have certain elements of the movement but also of the antimovement, and to that extent they differ significantly. By applying the theories of resource mobilization, political opportunity and framing, the author found that the aforementioned theories adequately explain the origin and dynamics of the development of terrorism and are therefore applicable to cases of terrorism. In the procedural sense, seaparately, none of the three theories of social movements provide an adequate insight into the dynamics of the development of terrorism. A full insight requires synoptic analyses through all three theories that consider resources, structure and identity. In all three cases, ideas and people were the basic prerequisite, but states and geopolitics determined the framework and direction of the development of the situation. The movement is first and foremost the bearer of identity and changes based on that identity, but the interrelationship between the availability of resources and structural factors determines its strength and action. All three analyzed subjects are identity carriers who strategically rationalize their actions. Based both on the theoretical and case study analysis, the author concluded that terrorism is not a social movement, but it has certain elements and can be analyzed as a form of social movement, which, within the framework of international relations, is adequately explained by the theory of realistic constructivism. |
