Ovaj rad bavi se digitalizacijom glazbene građe. Naglasak je stavljen na formate digitalnih glazbenih zapisa koji se u današnje vrijeme najučestalije koriste, u prvom redu na MP3 format. Teorijski dio rada bavi se nastankom i razvojem MP3 formata, principima digitalizacije iz analognog zapisa. Naziv za format zvučnog zapisa dobivenog ovim procesom je PCM audio – Pulse Code Modulation. Danas u standardnoj uporabi, digitalni glazbeni format ima mnoge prednosti u odnosu na prethodni analogni zapis. Jedna bitna prednost u kontekstu knjižničarstva je ID3 tag, spremnik metapodataka kojeg svaki ovakav zapis sadržava i koji znatno ubrzava rad s podacima. S druge strane, glazbena struka često negoduje zbog slabe kvalitete MP3 formata uzrokovane težnjom smanjenja količine podataka koju zapis sadržava. Istraživački dio rada bavi se upravo tim pitanjem. Proveden je eksperiment zavisno složenog nacrta s uzorkom od 12 ispitanika; 6 glazbenika i 6 neglazbenika s ciljem utvrđivanja razlikuju li oni analognu od digitalne snimke iste kompozicije, te koja im se viđe sviđa. Pokazalo se da analogno snimljene trake ljudi procjenjuju uhu ugodnijima od onih digitalnih, i da, prilikom upita o razlikovanju digitalnog i analognog zvučnog zapisa, glazbenici mahom pokazuju veću sposobnost za takvu distinkciju. Preciznije, 5 od 6 glazbenika uspješno je prepoznalo koja verzija je analogna a koja digitalna, dok su isto uspjela prepoznati 2 neglazbenika.