U ovom se radu analiziraju stalna mjesta egzilne naracije s posebnim osvrtom na postjugoslavenski kontekst zastupljen u prozama Dubravke Ugrešić i Aleksandra Hemona. Iz njihova opusa izabrani su romani Muzej bezuvjetne predaje (2002.), Ministarstvo boli (2004.) i zbirka eseja Europa u sepiji (2014.) Dubravke Ugrešić, te romani Čovjek bez prošlosti (2004.) i Projekt Lazarus (2009.) Aleksandra Hemona. Za egzilnu je naraciju karakteristična vremenska perspektiva u kojoj i autori esejnih tekstova i fiktivni likovi njihovih romana dijele svoj život na „prije“ i „poslije“ odlaska. Problem komunikacije, nemogućnost prilagodbe, kulturni šok, usamljenost i oskudica učestali su tematski sklopovi zastupljeni u romanima čiji su protagonisti tek pristigli u stranu zemlju. Proces prilagodbe „novom“ životu i slike sjećanja iz „prošlog“ života u ovim su tekstovima prikazani kroz protagoniste koji se postavljaju kao nositelji problematike života u egzilu, a isti se tematski sklopovi javljaju i u esejima u kojima autor/ica progovaraju o svojim iskustvima egzila. Na taj način, bez obzira na različite autorske poetike, profesorica Tanja Lucić u Amsterdamu s Josefom Pronekom i Vladimirom Brikom u Chicagu, dijeli refleksivnu nostalgiju i cijeli niz motiva koje vezuje uz „bivšu domovinu“ dovodeći je u opreku prema Zapadu, bilo europskih, bilo američkih metropola. To su prije svega motivi putovanja, (ne)mogućnosti povratka, opsesivnog vraćanja na prošlost, ali i straha od gubitka sjećanja kao gubitka identiteta. Pritom se učestalo javljaju motivi fotografija i muzeja kao mjesta na kojima se pohranjuje prošlost i izgubljeni identitet, a ujedno su i jedine metode čuvanja pamćenja. Stanje konstantnog nemira koje slijedi nakon spoznaje da je dom, a s njim i mir, zauvijek izgubljen, zapravo je stanje egzila koje Edward Said naziva stanjem „trajnog gubitka“. U tom smislu pripovijedanje o egzilu zapravo je pripovijedanje o gubitku, što se potvrđuje i u prozi Dubravke Ugrešić i Aleksandra Hemona.