Autostopiranje je definirano kao način prijevoza u kojem putnik pokušava dobiti besplatan prijevoz od drugog putnika. Malo tko je zapravo razmatrao motive za takvo ponašanje te karakteristike pojedinaca koji ga prakticiraju, što je osobito zanimljivo u ovo doba kad se o autostopiranju u široj zajednici govori kao o opasnoj aktivnosti. U ovom istraživanju sudjelovalo je 87 autostopera te 87 osoba koji nikad nisu autostopirali. Obje grupe ispitanika bile su izjednačene prema relevantnim socioekonomskim karakteristikama. Kvalitativnom dijelom istraživanja pokušali su se obuhvatiti motivi početka, održavanja i prestanka autostopiranja, a kvantitativnim se dijelom pokušalo utvrditi da li se uzorak autostopera razlikuje od kontrolnog uzorka po određenim crtama ličnosti – anksioznost, traženje uzbuđenja, ekstroverzija i otvorenost prema iskustvu. Rezultati istraživanja ukazuju na dva razloga za početak stopiranja: ljudi su ili primorani na to ili se samostalno žele odvažiti na taj podvig. Najčešće se započne stopirati iz praktičnih razloga poput kašnjenja, nedostatka financija ili nepostojanja pogodnog prijevoznog sredstva, a kasnije se autostoperima obično svidi sam čin stopiranja pa većina upravo zato nastavlja stopirati. Autostoperi uglavnom imaju pozitivna iskustva, te se ne boje stopirati, iako su svjesni opasnosti koje ono donosi i ne bi ga tako lako preporučili drugim osobama. Najčešći razlozi prestanka stopiranja su gubitci primarnih motiva za stopiranje, odnosno povoljnija financijska situacija, posjedovanje osobnog automobila, bolja organizacija javnog prijevoza te prestanak uživanja u stopiranju. Autostoperi su generalno ekstrovertiraniji i otvoreniji prema iskustvu od uzorka ispitanika koji ne prakticira autostopiranje. Autostoperi također imaju veću razinu traženja uzbuđenja, i nižu razinu anksioznosti kao crte ličnosti te prosječno ocjenjuju svoje životno zadovoljstvo većim od kontrolne grupe ispitanika.