Atribucijski stil sklonost je ka određenom obliku kauzalnog zaključivanja u različitim situacijama i u različito vrijeme (Abramson i sur., 1978).Predstavlja relativno stabilan obrazac objašnjavanja događaja i ukoliko nema intervencije, ostaje doživotan (Buchanan i Seligman, 1995). Djetinjstvo i rana adolescencija formativna su razdoblje za oblikovanje atribucijskog stila. Meta analize pokazuju kako roditeljska rastava često dovodi do različitih negativnih efekta kod adolescenata (Amato i Keith), kao i da adolescenti često okrivljuju sami sebe za razvod braka (Kruk, 2015). Ovisno o tome kako je proces rastave tekao, adolescenti rastavu percipiraju kao pozitivan ili kao negativan događaj (Majzub, Mansor, 2012). Pod pretpostavkom da roditeljska rastava za adolescente predstavlja negativan događaj i da adolescenti okrivljuju sami sebe za takav događaj, postavlje se pitanje primjenjuju li adolescenti takve atribucije i za druge negativne događaje u svojim životima, odnosno atribuiraju li negativne događaje samima sebi, doživljavaju li ih stabilnima i globalnima? Cilj istraživanja jest utvrditi razlikuju li se mlađi adolescenti iz dvoroditeljskih i rastavljenih obitelji u atribucijskom stilu. U istraživanju je sudjelovalo 98 učenika osnovnoškolske dobi (5.-7. razred), koji su ispunili revidiranu verziju Upitnika atribucijskog stila kod djece (CASQ-r). Dobiveni rezultati ukazuju na razliku u atribuiranju negativnih životnih događaja mlađih adolescenata iz dvoroditeljskih i rastavljenih obitelji, pri čemu oni iz rastavljenih obitelji imaju pesimističniji atribucijski stil atribuiranja od svojih vršnjaka iz dvoroditeljskih obitelji. Nadalje, u atribuiranju pozitivnih životnih događaja, kao i ukupnom atribucijskom stilu (kada su uzeti u obzir i pozitivni i negativni događaji) nije uvrđena razlika između mlađih adolescenata iz dvoroditeljskih i rastavljenih obitelji.

Attributional style is a person's characteristic tendencies when inferring the cause of behavior or events (Abramson et al., 1978). It is a relatively stable form of explanation, and if there is no intevention, it is a permenanet one (Buchanan i Seligman, 1995). Childhood and early adolescent years are formative years for attributional style development. Meta analysis show that parental divorce can lead to many negative effects in adolescents (Amato and Keith, 1991), and also researches show that adolescents perceive themselves as culprits for their parents' divorce (Kurk, 2015). Depending on how the process of divorce actually went, adolescents can percieve their parents' divorce as positive or negative life event (Majzub and Mansor, 2012). If adolescents perceive the divorce as a negative event, and blame themseleves for the divorce, the question then arises if adolescents also use that kind of self-blaming, stabile and global attributions for other negative events in their lives? The goal of this research was to examine atributional style of young adolescents from intact and divorced families. 98 students (grades 5.-7.) have participated in the research by taking revised verzion of Children's atributional style questionnaire (CASQ-r). The results showed that young adolescents from divorced families have more pessimistic attributional style than their peers from intact families regarding negative life events. However, there is no difference between these two groups in attributing positive life events, and also there is no difference in overall attributional style (when both positive and negative events are taken into consideration)